Bas viola je vrlo rijedak instrument. Ima uglavnom 6 žica, a postoje varijante i sa 5 i 4 žica. Proizvodi duboki zvuk nalik na režavi synth, a službeno se naziva viola de gamba. Smatra se da je njen otac švedski maestro Arwitt Rönnegren negdje oko 1733., a u ovome slučaju svira je relativno mlađi čileanski umjetnik Lucas Alvarado koji je momentalno, točnije posljednjih nekoliko godina u Europi na studiju u Lyonu. U svome Čileu nije bio osobito zapažen. Od 2003-2010 svirao je kontrabas u nekoliko orkestara, nastupao je po Argentini i Peruu, a onda je 2014. s bendom Eunk objavio debi album "Sheiaik" da bi se 2015. doselio u Lyon odakle je ustvari počela njegova vidljivija faza. Vnvs su mu objavili prva 3 solo izdanja, a ovo mu je četvrti rad na kome predstavlja suštinski eksperiment korištenja ovog instrumenta. Usput, još se bavi i gažama kao DJ pod imenom Huemul gdje improvizira, a to je vjerojatno također vrlo zanimljivo. Sam za svoju glazbu kaže da je post-music pod utjecajem tradicijske glazbe, elektronike, elektroakustike, prirodnih zvukova, te neviđenih svjetova i svemira, a sve skupa itekako se osjeća na ovih sat vremena (točnije 69 minuta) gdje nesmiljeno šara drone/ noise eksperimentima prikazivajući duboke zakutke psihološko-metafizičkih premisa dugačkim potezima singularnih harmonija u disonantama što slojevito traju i po nekoliko minuta bez prestanka poput beskrajnog putovanja. Za razliku od klasičnih tj. standardnih drone izvođača, Alvarado ima tu osebujnu magiju izbjegavanja suhoparnog repeticijskog mantranja zahvaljujući instrumentu naštelanom na elektronski kompresor zvuka kojim filtrira paranoju apatične monotone daveži stvarajući dugotrajne melodije. Istina, vrlo lijene i trome, ali jesu melodije zaglušene kroz mistični ambijentalni dekor kakvog se svojevremeno ne bi ustručavao niti Brian Eno kad je eksperimentirao s hipnotičnošću atmosfera u drugoj polovici 70-ih i početkom 80-ih kad je ustvari i napravio najbolji serijal avangardnih ambijentalnih radova za pamćenje.



Može se primjetiti da uz violu de gambu ovdje ima još ponekih flastera poput prirodnih zvukova iz eksterijera tvoreći vrlo mračan, ali prozračan psihodeličan ugođaj s različitim tehnikama od primjerice valovitih sintagmi, procesuiranih zamki otvaranja portala 'trećeg oka', periodičkih nakupina poput finesa imaginacija nepoznatih prostora nalik na SF priču, sve do minijaturnih poteza kojima prikazuje fizikalnu vitoperesku kompresiranog simbolizma. Ovih njegovih 8 instrumentalnih komada nejednakih duljina od 3 do 13 i pol minuta možda je još najbolje i naslikovitije izraženo upravo njegovim skromnim riječima 'ovo tijelo je za sebe praznina, a praznina za sebe je ovo tijelo'. Dijametralno posložene kompozicije u skladu sa svemirskim putešestvijama, onim nepoznatim i slobodoumnim, itekako su dobrodošle u učmali europski drone ambient gdje manje-više svi prangijaju jedne te iste štoseve Coil, Brian Enoa, Tangerine Dream, Lustmorda i La Monte Younga. Alvarado je bitno drugačiji, apstraktniji i prodorniji od suhoparnih elektroničara, a to se uvelike osjeti. Ima prirodnost neprikosnovene energije koju prenosi na slušatelja: prodoran je i poseban u tome što radi, ne očekuje nikakav feedback jer su mu kompozicije očito prerasle format extended ravnoteže, one formacije kada se s nekoliko tonova ubrizga doza samodopadnosti koja može silovanim akcentima uzrokovati neželjenu vibraciju konstruktivnog egocentrizma koji je vrlo čest u ovakvim stilskim figurama. Pribran je i koncentriran, koncizno pedantan i uredan, vrlo čist u konstrukciji s obiljem rafiniranih poteza. Čak jedan od boljih drone izdanja još nakon utrnuća čuvenih Coil. Nimalo dosadno. Uzbudljivo, inovantno i vrlo perspektivno.

Naslovi: 1.First rising, 2.Singularity, 3.Rupam Sunyata (form is empty), 4.Maya, 5.Sunyataiva Rupam (emptiness is form), 6.Nullpunktsenergie, 7.Vacuum, 8.Epitafio de los Desaparecidos

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/12/2018