Sretni šesti studijski album objavljen je 13.V 2008. i zahvaljujući opaski MTV kritičara James Motngomerya da vjeruje kako je ovim albumom već razriješeno pitanje najboljeg albuma 2008. godine, milijunski auditorij je odmah pohrlio u trgovine da to provjeri. Ostalo je povijest...

Death Cab For Cutie je band koji je u početku, 1997. bio samo jedan bezazlen solo demo projekt kojeg je pokrenuo Ben Gibbard (vokal, gitara), tadašnji član neuspješnog sastava Pinwhell koji je snimao pod imenom All-Time Quarterback. Gibbard je snimio demo audio kasetu "You Can Play These Songs With Chords" na kojoj su mu prateći glazbenici bili Nick Harmer (bas), Nathan Good (bubnjevi) i Chris Walla (gitara) koji je nakon ovog kratkog zajedničnog sessiona napustio projekt, ali se kasnije vratio u postavu. Sastav je nastao na Western Washington univerzitetu u lučkom gradu Bellinghamu (Washington, USA) koji ima oko 60-tak tisuća stanovnika i udaljen je nekih 70 km od velike granične kanadske luke Vancouvera, te stotinjak km od američke grunge-rock prijestolnice Seattlea. Ime Dead Cab For Cutie inspirirano je istoimenim nazivom pjesme iz filma The Beatlesa "Magical Mystery Tour" (1967) koju su za Bonzo Dog Doo-Dah Band napisali Neil Innes i Vivian Stanshall. U tim studentskim danima Gibbard je živio kao podstanar dijeleći sobu s još nekoliko cimera, te je ovaj svoj prvi projekt objavio kao demo kasetu za malu nezavisnu etiketu Barsuk Records i sam sumnjajući da će od svega išta rezultirati bilo kakvim plodom jer je praktički samo on bio stalnim članom projekta. Mnogo ranih snimaka nastalo je u Bellinghamskoj ulici Ellis Street u prilično lošim kućnim uvjetima uz mnogo cimera, te se uz Gibbardov konstantan glazbeni rad počeo graditi i kostur sastava nakon što je drugi album "Something About Airplanes" 1998. sasvim slučajno recenziran u nekoliko independent magazina. U vrijeme snimanja trećeg albuma "We Have The Facts And We're Voting Yes", 2000. sastav je napustio bubnjar Nathan Good koji je snimio samo dvije pjesme, pa je sve ostale odsvirao sam Gibbard, a za potrebe EP-ija "The Forbidden Love" ujesen iste godine za privremenog bubnjara dolazi Michael Schorr koji je još ostao u postavi i na radu četvrtog albuma "The Photo Album" (2001) i drugog EP-ija "The Stability" sastavljenog od nekoliko bonus skladbi s albuma. Tek 2003. sastav se posve oformio dolaskom trećeg bubnjara Jason McGerra iz lokalnog sastava Eureka Farm i tada se ostvaruje prvi pravi veliki album "Transatlanticism" pun melodičnih i melankoličnih skladbi koje su bile korištene i u popularnim TV emisijama poput "CSI: Miami", "Six Feet Under", "The O.C.", "Californication", te i u filmovima "Wedding Crashers" i "Mean Creek". Nakon takvog medijskog uspjeha više nije bilo problema. Već naredne 2004. godine dobivaju stalni ugovor sa Atlantic Records i objavljuju šesti album "Plans" (2005) kojeg su proslavili hitovi "Soul meets body" i "Crooked teeth", a album je bio nominiran za Grammy u kategoriji alternativnog albuma godine. S promotivne turneje snimljen je i video DVD "Drive Well, Sleep Carefully".



Slavljenički album "Narrow Stairs" je najavljen odličnim singlom "I will possess your heart" u skraćenoj radijskoj verziji, dok se na albumu nalazi u podužoj extended varijanti u trajanju od 8 i pol minuta. Pjesma je umjerenog plesnog tempa, melankoličnog emotivnog lirskog i glazbenog sadržaja u zvuku bliskom post-rocku s prijatnim gitarskim laid-back pejzažima i snenim tonovima klavijatura. Drugi singl "Cath..." je prijatna klavirska melodija isprepletena nježnim synth i gitarskim dionicama po uobičajenom sistemskom spoju post-rocka i brit-popa gdje bubnjarski plesni ritam dolazi tek u drugom dijelu kompozicije. Uz mnoštvo sjetnih i melankoličnih kompozicija koje odlikuju harmonije gitare i syntha, te nježan i nenametljiv Gibbardov vokal poput Neil Tenanta (Pet Shop Boys) kroz pejzaže i individualne opsesije ("No sunlight", "You can do better than me", odlična plesna "Long division"), album ima i neočekivani eksperimentalni noise-psycho broj s očiglednim utjecajima ranih My Bloody Valentine (zanimljiva "Talking bird"). Dobar dio zagonetne tekstualne tematike albuma čine Gibbardove literarne opsesije s književnikom Jack Kerouacom od kojeg crpi dio inspiracije, te neki događaji u proteklih nekoliko godina, poput velikog požara u Kaliforniji za vrijeme ljeta i jeseni 2007. (kratka "Grapevine fires"). Kompozitorsku snagu u kojoj se iz laganih uvoda tenzija pretvara u spoj shoegazera i post-rocka s naglašenim nadogradnjama gitara i synthova najbolje dočaravaju "Your new twin size bed" i "Pity and fear", dok je najneobičnija posljednja "The ice is getting thinner" koja na laganu melodijsku potku ima brze bubnjarske taktove koračnice kao da se radi o streljačkom vodu koji su isprekidani sa aranžmanom u kome ritam čine taktovi za činele.

Album je dobio visoke ocijene američkih kritičara koji su skloni stilskim bliskostima R.E.M., Radiohead, Flaming Lips, Mercury Rev i cijeloj struji postmoderne rocka tako da je veliki uspjeh rezultat samo dobro osmišljene marketinško-promotivne strategije. Potući barem jedan tjedan na listi najprodavanijih albuma u USA pop zvijezde kao što su Usher, Kayne West, Madonna ili Rihanna ipak nije mačji kašalj. Interesantno, Britanci kojima bi u glazbenom pogledu puno bolje 'sjeo' ovaj album nisu pokazali previše interesa za njega. Dospio je samo do broja 24.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/07/2008