Njemački zvrkasti indie-pop/dance-rock četverac Un âne gonflable (stacioniran u Berlinu) što na francuskom znači 'magarac na napuhavanje' na svome debiju progovara o Generaciji Y kojoj se štošta zamjera. Da su glupavi, inertni, apatični, egocentrični, nemaju osobitih moralnih načela, gramatika im nije najbolji prijatelj, vječito zure po internetu i mobitelima, te tako svašta. Podsjetiti ću, radi se o naraštajima rođenim između 1981-1995. i sada su momentalno u 30-tim godinama života kada bi im radni elan trebao biti najfleksibilniji.

Frontmen, gitarist i klarinetist Luc Andre vrlo šaljivo i luckasto se postavlja u ulogu govornika svoje generacije predstavljajući je kroz kratke, uglavnom ironične lirske pričice kao naraštaj sklon zafrkancijama, provodima i razbibrigom ne jezdeći po socio-političkim i bilo kakvim društvenim angažmanima koristeći u vokalizaciji francuski i engleski jezik, a zanimljivo, na omotnici su priloženi u kraćem impressumu podaci na njemačkom, francuskom i engleskom. Muzički stil im je vedra kombinacija dance-rocka, tipičnog indie ogranka koji u sebi sadrži podosta od utjecaja lepršavih sljedbenika Roxy Music poput The Foals, !!!, Arcade Fire, Vampire Weekend i sličnih, ali striktno navode kao osnovne uzore The Whitest Boy Alive, The Strokes, Femi Kutija i francuski pop s izraženim gitarističkim radom (drugu gitaru svira Dan Katz, bas Peter Rahe, a bubnjeve lupa Tobias Hanel).



Ono što je izrazito kod stilske profilnosti jest to da nemaju klavijature koje stalno negdje 'lebde' u atmosferi prozračnih gitarskih staccato/ legato vezova uz taj vrlo fini melodijski sadržaj klarineta, inače ne baš toliko uobičajenog instrumenta u indie glazbi. Osjećaju se svi navedeni elementi s tim mekšim epicentrom ciljanim za ugodne revijalnosti neobavezne pop današnjice idealne za radio eter kroz pjesme "Miss Lulu", "Stupid kids", "Coralie" s ponekim daškom funka poput "Feeling like Hank Moody" koja je uronjena u mekani spoj Talking Heads, Duran Duran i Japan. Svakako im ne nedostaje niti dinamičkog elana u svakoj pjesmi, pa tako The Strokes fokusiraju kroz dvije čvršće "12 hours" i "La Presqu'île", no jasno je kako uz svu tu prijemčljivost sklonoj i ka tropskim world-music sintagmama izbjegavaju neospornu originalnost identiteta tražeći ga kroz crossover kolaže.



Ali album nipošto nije nedosljedan miš-maš različitih utjecaja: fino je satkan na neobaveznim pulsirajućim prostornim melodijskim basovima i plesnom ritmu, a Andreov vokal tu dolazi idealnim razmjerom za ironičnu konturu cjelokupnog dojma hiperhormonizirane generacije koja često i ne zna što bi sama sa sobom projiciravši spektar gluposti utkane u svjetonazor nad kojim se superiornim mogu osjećati i ispodprosječno potkovani kompjuteraši u potrazi za 'boljim' i 'pametnijim' dosjetkama spremnim na zadirkivanje, pa i sramoćenje svakoga tko je malo drugačiji od uobičajenog karaktera. Pogotovo ako ne nosi naočale, gustu bradu drvosječe, uske tajice i pripijene majice, a to zna biti vrlo bitna 'značka' i simbol nepripadnosti plemenu koje je odmah spremno na psihičko zlostavljanje. Na sreću, Andre se lukavo ograđuje od takvih benavih insinuacija svjesno se prikazivajući poluštreberskom kultiviranošću da on svoju Generaciju Y ne konta baš najbolje zašto je takva kakva jest nadilazeći post-adolescentne beznačajnosti s inzistiranjem na gafovima i kojekakvim ispadima.

Vrlo prijatna i jednostavna priča s isto takvim glazbenim elanom koji nije niti slijep, a niti gluh za doba druge decenije 21. stoljeća.

Naslovi: 1.Strawberry Sunday, 2.12 hours, 3.Stupid kids, 4.Pingpong bar, 5.Miss Lulu, 6.Langeurs du dimanche, 7.Coralie, 8.Feeling like Hank Moody, 9.La Presqu'île, 10.Tropiques

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/03/2018