Kako je čitava kulturološka percepcija usmjerena ka postmodernizmu, eklekticizmu, retrospekcijama, reciklažama i kojekakvim transžanrovskim kombinacijama, ovaj britanski dvojac je pribjegao najjednostavnijem rješenju - povratku na zvuk kasnih 70-ih kada se tek formirao osnovni temeljac za synth-pop. Neil Arthur iz Blancmange i Benge, poznat kao solist, ali i suradnik John Foxxa And The Maths & Wrangler možda su jedni od rijetkih ekstravagantnih muzičara koji s pravom potežu u to rano vrijeme kada su Human League tek započinjali svoju karijeru, te kada su Kraftwerk, Suicide, te donekle Tangerine Dream i Jean Michel Jarre utrli smjernice za prototip idealno postavljene pop glazbe tretirane tadašnjim tehnološkim dostignućima. Okey, tada su još na svoj neobičan način karijere gradili Gary Numan, Cabaret Voltaire, Ultravox, ali i baš upravo tada su započinjali i Blancmange zajedno s OMD i Yello u doba kada Depeche Mode i Yazoo još nisu bili niti u planu, a D.A.F. i Eurythmics pod imenom The Tourists prašili gitarski post-punk.

Ovaj njihov prvijenac, valja se nadati da nije i jedini, nabijen je upravo takvim medikamentima - jednostavnim synth linijama s izraženim basovima i odjecima starinskih ritam mašina poput kombinacija tih ranih Human League s mračnim dekorom Joy Division albuma "Closer" i elementima Suicide. Kroz atmosferični elektronski pop, prvi dio albuma nafilan je plesnim strukturama i čudnovatim tekstovima koji izazivaju kontradikcije od besmislenosti do mistike, često su čak i nevažni, no ostaje činjenica da njihov protok s ponekad maničnim Arthurovim vokaliziranjima na rubovima punk-funk-gothica čini jednako važan segment za Bengeovu katkad zamršeniju instrumentalizaciju s obzirom da je čovjek kroz karijeru redovito frcao bizarnijim idejama. U tom pogledu prve tri stvarčine "3D carpets", "Check the power" i prvi singl "I prefer solitude" udaraju zaraznim elektrošokovima i metaforičkim izmjenama repetativnih udaraljki s furioznim vokalom.



Naslovna "First light" frca dramatikom poput Cabaret Voltaire iz sredine 80-ih sa skrivenim značenjima i melodijama dajući poseban osjećaj albumu, a postoji i opravdana hipoteza da je nekoliko pjesama posvećeno zabavnijoj epohi 80-ih i 90-ih poput "Wonderland" i "Liverpool brick" prije nego što će album otiči u mračnije teritorije bez udaraljki ("Guilt, doubt and fear") ili agresivnost electro punk-funka koja pomješana s učinkovitom ambijentalnošću okončava album. No, ne treba držati da je ovo striktno Arthurov nastavak Blancmangea. Ovdje također postoje i sasvim relevantne indicije Bengeovih lukavih poteza koji izazivaju prijatne uspomene na njegove vitalne radove poput Wa Are Wrangler, filmski zvuk John Foxxa, a i suradnju s Cabaret Voltaire dajući zvuku poseban šmek zapanjujućeg popa, racionalno postavljene elektronike i nekih istinskih trenutaka inspiracije specifičnih upravo za njegova ostvarenja.

Album je to koji zasigurno ne razočarava poput zadnjih ostvarenja Depeche Mode i pripadajuće britanske scene željne tenzičnih hitova (primjerice Hurts). Vrijedan je uloženog truda i komplementarne građe, a neki su recenzenti spremni utvrditi kako je ovdje riječ o jednom od najboljih albuma sezone u ovome fahu.

Naslovi: 1.3D carpets, 2.Check the power, 3.I prefer solitude, 4.Way out, 5.First light, 6.Wonderland, 7.Liverpool brick, 8.Guilt, doubt and fear, 9.Trip to the coast, 10.Winter garden, 11.Laundrette

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/10/2017