Neil Arthur je bio vrlo vrijedan priredivši serijal EP-ijeva uoči ovog 18. studijskog albuma najavljujući ga s nekoliko potencijalnih vrednota od pjesama. Čak je potpisao s London Recordings, starom etiketom koja im je proslavila prva tri Blancmange albuma od 1982. do 1985. što su dosegli zlatne tiraže. Jer, eto, koliko god da se trudio nakon ponovnog povratka na scenu 2006. izbacivši čak 13 albuma, odjeci su bili mršavi, a pjesme ionako nitko nije vrtio na radiju. I tu nema pomoći. Ponovno se udruživši s gitaristom David Rhodesom i redovito prisutnim Bengeom, napravljen je stanoviti odmak od ambijentalnih i spoken-word radova potpisanih kao "Nil by Mouth" (naredao ih je u 5 cjelina) porenđerivši se u smjesi klasičnog synth-popa i devijacija industriala, te new-wavea, elem onog standardnog stila minimalističke građe. Njegova plodnost, kako sam tvrdi, dolazi do stroge pedantnosti. On je jedan od rijetkih što prvo pomno napravi materijal, a tek onda ide u studio, te tvrdi da je iznimno sretan što stvara isključivo pod vlastitim uvjetima ne očekivajući ama baš nikakvu pomoć producenata. Kao i po običaju, album ima cjelovitu konceptualnu fabulu, ovaj puta o pandemijskom lockdownu, komunikacijama ljudi preko interneta i mobitela, te fascinacijama krivo usmjerenih ljudi što se pale na strojeve i tehnička pomagala (pjesma "Reduced voltage"). Album je s jedne strane špijunska promatračnica intimnih, ali ne i eksplicitnih zgoda, pa se tako u "Everything is connected" pojavljuje afera oko uklanjanja sjećanja na kuršlus Donalda Campbella u jezeru Coniston s jasnim aluzijama na funkirani dadaizam Cabaret Voltaire. A primjerice u završnoj "Take me" s daškom potištenog Ian Curtisa zbori o apstraktnom predviđanju kako je došlo desetljeće u kome bi mogao oblikovati svoje vizije i glazbu.



Otvarač "What's your name" je relativno moćan industrial pojačan gitarom i vokalnim auto-tune efektom, singl "Some times these" ima režavi riff, rasplesana "Chairs" opet ima brundave synth frakcije s pomalo Ultravox seansom, čak se i Neil ubacuje u visoki Midge Ureov vokal, a ima i nekoliko neophodnih laganica - "Here we go go" i "Who am I" koje svoje mjesto nalaze na razmeđi starog stila 80-ih i onoga što su Depeche Mode počeli raditi tek 90-ih s "Ultra" albumom kada su obavili generalni stilski remont. Što se tiče onog elektronskog Ultravoxa, može se primjetiti i koincidencija u pjesmi "I tired to be you" s plesnim uspješnicama albuma "Vienna" poput recimo "All stood still" ili "Sleepwalk" u sporijoj varijaciji ritma i bas linija.



Kod Arthura nema oscilacija. Detaljno je filtirao pjesme, liriku i minimalističke gradacije zvuka oblikovavši album ne samo za vjerne fanove (dosego je iznenađujući no.8 na UK independent listi što je spram ostalih radova prijatan skok), nego i za sve studente što otkrivaju čari synth popa sviranog analogno. Ako promotrite priloženi živi zapis, Benge udara elektronski bubanj. Nema ničega programiranog, sampliranog u drsko maznutog jer čemu onda ovakva umjetnost i ovakav izraz. Ne treba ovdje tražiti one stare lucidne štoseve, ako ih se više itko sjeća, a kamoli glumljenje patetike Pet Shop Boys i, eh, New Order. Ima 64 godine i to mu odavno ne pada na pamet.

Naslovi: 1.What's your name, 2.Some times these, 3.Reduced voltage, 4.Here we go go, 5.Chairs, 6.Who am I, 7.Everything is connected, 8.I tired to be you, 9.Private view, 10.Take me

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 25/10/2022