Otkako su se vratili na scenu nakon dva i pol desetljeća pauze, Blancmange su u konstantnoj potrazi za fanovima, ali im nikako ne ide isto kao i cijeloj plejadi revival imena iz epohe synth-popa i new-romanticsa. The Human League, OMD i Ultravox su tu još nekako najbolje prošli pokucavši skromno na UK top-100, ali svi ostali su mogli samo mrko gledati osluškivajući prazninu vlastite jeke - Yazoo, Visage, Thomas Dolby, Alphaville, Men Without Hats, Soft Cell, Yello, Jimmy Somerville, Andy Bell (ex-Erasure), Boy George... Očito je da stari fanovi samo još imaju neke sentimentalne memorabilije s njima, a novu publiku niti malo ne tangiraju njihovi povratnički radovi. Unazad tri i pol dekade pretovarili su radio eter mnogobrojnim hitovima koji se još uvijek dandanas konstantno vrte, te da ne postoji interes za njihovim friški(ji)m ostvarenjima čak niti kod radio urednika koji se slijepo drže nekakvog stupidnog načela emitiranja singlova s top-20 ili top-40.

Oki-doki, šta je - tu je. Blancmange su na drugom povratničkom radu "Semi Detached" (2015) ostali bez instrumentalista Stephena Luscombea koji se muči s opakom bolešću nastavivši praćkati eklektičan synth-pop doguravši do uistinu bijednog UK no.131 koji ipak nekako i nije toliko jadan kao UK no.163 dokle je bila gornja granica uspješnosti povratničkog "Blanc Burn". I moralo se nešto generalno mijenjati jer vokalist Neil Arthur još jedini originalni član benda i dalje namjerava održavati ime Blancmange na životu. Prvo je odmah nakon tog neuspjeha sa "Semi Detached" objavio instrumentalni album "Nil By Mouth" (2015) u lo-fi izdanju isprobavajući se u novoj ulozi svirača, tipkovničara i programera, a kako je uočio i izučio neke korisne novotarije, "Commuter 23" je logičan nasljednik te faze stvaralaštva s mnogo instrumentalne potke i tek sa samo 6 klasičnih vokalnih pjesama (dvije su u spoken-word maniru). Na taj način u ambijentu elektronskog minimalizma križanog stvaralaštvom Suicide, Brian Enoa i Kraftwerk s povremenim nastranostima u eksperimentu, stvoren je ponajbolji rad benda koji više ne pokazuje nikakve šaljive i zabavne metode, čak niti u izabranom singlu "Last night (I dreamt I had a job)" protkanom melodičnim JoyDivision basom, gitarskim staccatima i nazubljenim umjerenim plesnim tempom. Atmosfera glazbe tokom čitavog albuma je mračna i namjerno monotona povezujući drone, IDM, indietronicu i oldschool klišeje poput recimo nekih poteza Kraftwerk s albuma "Radio Activity" i "Trans-Europe Express", primjerice monumentalnog minimalizma čuvene "Hall of mirrors" čiji se utjecaji osjećaju na svakom koraku.



Glazba je rađena u kompaktnim slojevima koji dolaze i odlaze podupirući Arthurove noćne more o neuspješnosti neiskorištenih ambicija koji put zavijenih i do mjere šunda poput baladične skladbe "Jack knife" koja u vokalnom aspektu pokazuje ponajbolje riješenje. Od samog uvodnika "Red shift (blame thrower)" s elementima soundtrack-trilera što prikazuje seciranje gorčine nečijeg karaktera, preko instrumentala "Flight 2157" i naslovne "Commuter 23" u minimalističkim kraut-rock formatima s DJ scratchom što se relevantno odnose na neku letjelicu s ljudskom posadom u unaprijed uzaludnoj misiji predodređenoj na propast, sve do "It'll pass maybe" koja pred sam završetak albuma progovara o novoj kreativnoj slobodi čovjeka koji je odbacio sve dosadašnje manire zafrkanta i zaronio duboko u vlastite fascinacije i eksperimente očekujući odgovor, no očito ga ne dobiva od svojeg računala kao niti akteri u Kubrickovoj "Odiseji u svemiru 2001".

Takav iznenađujuće kreativan i mračan, doduše istovremeno čupav i sirov album ne bi se očekivao nakon dva povratnička rada što su trčali za starim pop klišejima. Valjalo bi prvo posve zaboraviti sve ono što se zna o Blancmange prije nego što se pristupi ovome jednosatnom uratku koji na momente ima i neke od vrlo svijetlih ambijentalnih i vizionarskih poteza, te dozvoliti Arthuru ovakav nenadani egzibicionizam da i nekoć prijatni, otkačeni, ali i bezazleni ekscentrik može i umije napraviti artistički dizajnirano djelo s veličanstvenim instrumentalima i vrlo mirnim ispovjedima prikazujući nelagodnost vlastite karijere koja danas još malo kome predstavlja nešto posebno interesantno na račun stare slave. Vrlo je hrabar u tome i samo se valja nadati da ovo nije labuđi pjev sa stilom.

Naslovi: 1.Red shift (blame thrower), 2.Flight 2157, 3.Commuter 23, 4.I wish I was you, 5.Last night (I dreamt I had a job), 6.Jack knife, 7.Elemental change, 8.Waiting all the time, 9.N.H.S., 10.It'll pass maybe, 11.Judge mental, 12.Scarred, 13.St. Paul's, 14.Time day night

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/06/2016