Jedno od najugodnijih iznenađenja tekuće sezone zasigurno je ovaj poprilično neočekivani album Dennis Leigha (26.IX 1948.), alias John Foxxa, utemeljitelja slavnih Ultravox koje je napustio 1979., tik na korak uoči svjetskog uspjeha. Oni koji prate Foxxov rad znaju ga po komplementarnim elektronskim albumima s obiljem minimalističkih caka, konstruktivnim društvenim kritikama i ugodnim eksperimentalnim egzibicionizmom, ali i manje-više odmjerenim formatima koji ne dopuštaju neke osobite devijacije izvan pop kontura izuzev nekih izleta u avangardne vode kada je obrađivao John Cagea ili se bavio elektronskim simfonijama i ambijentalnom glazbom. Pa, ipak, Foxx je tek samo nakon odlaska iz Ultravox uspio uhvatiti djelić slave bivše ekipe s prvim solo albumima "Metamatic" (1980, UK no.18), "The Garden" (1981., UK no.24), "The Golden Section" (1983, UK no.27) i donekle sa četvrtim "In Mysterious Ways" (1985, UK no.85), te s 8 singlova skinutih s njih koji su imali kakvu-takvu prohodnost na radio programima budući da su 4 od njih dospjela i na UK top-40. Međutim, od sredine 80-ih njegov bogati solo opus potpuno pada u sjenu i zaborav zahvaljujući ogromnoj diskografskoj pauzi od 12 godina nakon koje je nanizao čak 70-tak albuma, što pod svojim umjetničkim imenom John Foxx, što u kolaboracijama (s mančesterskim synth-pop klavijaturistom Louis Gordonom je objavio 15 radova), a ima u diskografiji još i pregršt EP-ijeva i live izdanja. Razlog tome je i njegov pristup ka glazbi: nikada nije težio ka komercijalnom izražaju, te kada su njegovi Ultravox 1977. u pjesmi "Hiroshima mon amour" (drugi album "Ha! Ha! Ha!") po prvi puta koristili ritam mašinu (zvanično je to prva pjesma u Britaniji s ritam mašinom, programirao ju je bubnjar Warren Cann), glazba Ultravox je dobila epitet 'new-wave' jer kritičari nisu znali kako da nazovu taj post-punk egzibicionizam, a kasnije su Foxxa, s pravom ili ne, prozvali ocem new-wavea jer je uglavnom on bio zaslužan za enormne promjene u rocku u isto vrijeme punka koji je koketirao s elektronikom i novim strujama izvađenim iz artističkih i avangardnih shvaćanja da rock ne treba nužno biti mlaćenje riffova na gitari i mahnito lupanje doboša. Odradio je još jedan, treći album s Ultravox, najcjenjeniji "Systems Of Romance" (1978) i napustio bend plašeći se velikog uspjeha koji za sobom povlači i neželjene konzekvence: komponiranje pop pjesama za široki auditorij i povlađivanje ukusu mainstreama u kome se gubi umjetnički relevantana spona, a umjetnika se siluje da stvara izvan individualnih kriterija. Kako je mnogo radio i stvarao tokom vrlo dugačke karijere započete još u Tiger Lily, kratkotrajnom studentskom glam-rock bendu (1973-1975) gdje se okupilo jezgro Ultravox (Warren Cann - bubnjevi, Billy Currie - violina), danas sa 74 godine života može si dopustiti luksuz da se ponovno zaputi baš u to vrijeme kada su rock, punk i elektronika bili duša i tijelo new-wavea. Njegov povremeni bend The Maths kojeg je okupio još 2009. (stalna članica je Hannah Peel - The Magnetic North, Paul Weller, OMD) i s njima objavio 5 studijskih, jedan live i jedan 'dopunjeni' album, i nije baš obilovao prekomjerenim uzbuđenjima izvan kruga minimalističkog synth/dark/wavea. Jest, sve su to jako dobra djela za vrlo uski krug auditorija i otkrivaju se postepeno, no ovaj je nešto zaista specijalno jer je nakon 25 godina ponovno ugostio svojeg starog drugara, gitarista Robin Simona s kojim je bio u Ultravox na spomenutom albumu "Systems Of Romance" i na svoja prva 4 albuma (točnije, nije bio na debiju "Metamatics"). A što vjerojatno ne znate, svirao je i u Magazine na albumu "Play" (1980, UK no.69), a Simon, kratko rečeno, razara na ovome albumu noise/post-punk u kombinaciji s Foxxovom elektronikom.

Ono što je Foxxa redovito odvajalo od bilo kakve ondašnje i kurentne electro/indie scene jest socio-politički/art angažman kojime se udaljio od komercijalne glazbe. Zna se kakvi su trendovi i kako auditorij reagira na ispolitizirane stvari: vrlo suzdržano, mahom ignorantski i gotovo nikako, nije im bitno kad je riječ o kompleksno gorućim stvarima zbog kojih primjerice The Pop Group, pa i upokojeni Gang Of Four nisu još uvijek prepoznati kao javno značajni bendovi post-punka s velikim porukama civilizaciji. Foxx je vlasnik jednog od najautentičnijih mračnih bariton rock vokala za kojeg se malo zna, a nije ama baš nikoga kopirao, njegov ogromni raspon može otpjevati štošta, no preciziramo se na ovaj album. Tekstovi su jedna od bitnijih stavki. Kad je kao mladić s 30 godina prvi puta s Ultravox došao u New York 1978., našao je velegrad, takoreći glavni grad svijeta u financijskim ruševinama koje nisu prepoznale eksploziju The Velvet Underground prije desetak godina. Ostao je, naravno, iznenađen u doba kada su prvi punkerski dani u Britaniji bili oivičeni slavom. Kroz ovaj album Foxx korijenito priča svoj osobni rat s nesluglasnim neoliberalizmom što je pojeo čitav svijet, o štednji i kolapsu prijateljstva koja se poklapaju s porastom platformskog kapitalizma. Danas je internet poligon za umjetnost i on je apsolutni protivnik toga na što se svela umjetnost, on opaža, vrlo politički i socijalno da korektne primjedbe iz prošlosti upozoravaju na sudbinu svijeta koja se pretvorila u prokleto ukletu copriju ispiranja mozga.



Kao tekstopisac uvijek je bio angažiran za dočaravanje one najbedastije, hipnotičke pojave u društvu - mesmerizacije, ali se s njome nikad nije šegačio ili konfrontirao, znao je i predviđati budućnost (raspad komunizma u istočnoj Europi, povratak novog kolonijalizma, gušenje slobode govora, književnih, novinarskih, medijskih i umjetničkih paradigmi svjetonazora), uvijek je bio odmjeren, čak i šminkerski uglađen s estetski pronicljivom punkerskom ideologijom. On se ovdje opravdano ljuti na sve što se dešava u svijetu, kulturni je analitičar svih promjena i isijava ljutnom prema budućnosti, možda i onoj koja će zadesiti njegovu djecu i unuke, te, možda se priprema za vlastitu smrt, poput Bowiea koji je precizirano napravio vlastiti rekvijem "Blackstar". Ne želim se upuštati u coprije, 70 godina je mnogo na plećima, ali napraviti ovakav album je vrijedno divljenja. Otkačene post-punk gitare zveketavog tremolo tretmana već u uvodnim riffovima otvarača "My ghost" s naglašenim metaliziranim funk basovima i ugodno-prozračnom synth melodijom pokazuje fleksibilnost fabule makabričnom smrtnošću i proživljenim životom: 'moj duh kaska oko svih napuštenih stvari, sve mi je nepoznato'. I kao otvarač idealno sjeda da raspameti sjećanja na vremena kada je bio frontmen Ultravox. Jeziva duhovitost pakirana u naslovnoj "Howl" podsjetiti će na Bowievu "Fashion", zastrašujuće nemani i superiorne akrepe s osjećajem nevjerojatne urgentnosti kontroliranog bijesa i sarkazma iskrivljenom snagom da su ljudi sposobni transformirati 'dobre' stavke života u općenitu paranoju i neizvjesnu budućnost nadolazećih generacija. "Everything is happening at the same time" je pak, lirski nešto emotivnija, čini se da Foxx pokušava vrijeme modernizma zdrmati auto-tune zavijanjem u kome moli da se avangarda uzdigne na površinu osnovnog artističkog diskurza, pa je mekšeg tretmana s dark tonovima synthova nalik na Visage s debi albuma iz 1980. i lakšim ritmovima, da bi potentan hit "Tarzan and Jane Regained" posve raspojasao gitarskim post-punk/noise tretmanima spakiravši priču o tjelesnoj strasti fetišizma u kome postoji i ona 'Mondo Cane' poveznica s talijanskim dokumentarcem iz 1962. koji je svoje antropološko tumačenje Darwinove teorije sprašio u kulturne prakse samo s ciljem da bi dale ovacije zapadnjačkim stavovima. Važno je reći da klavijature ovdje imaju elan gothic remek-djela "The Waking Hour" Dali's Car iz 1984., kratkotrajnog projekta Peter Murphyja (Bauhaus) i Mick Karna (Japan), a te gitarske modifikacije snagu Keith Levena s prva dva albuma Public Image Ltd.



Drugi dio albuma otvara avanturistička "The dance" eksplozivno primamljivom melodijom na bazi simpatično klasičnog synth-popa poput recimo OMD ili bliskih Blancmange dezorijentirajućom ekspresijom. Tu je još jedna poveznica: frontmen Blancmange Neil Arthur povremeno radi s Bengeom, glavnim tipkovničarem i programerom The Maths (imaju projekt Fader), a zasigurno najvažnija pjesma "New York Times" povezuje upravo 1978. s The Velvet Underground i njihovom "Sister Ray" koja se pojavljuje u stihovima 'Sestra Ray (zraka) je sad nacrtana na zavjesi/ kažu da je odnesla svoj kofer do vlaka/ ne gledaj unazad'. Kao primarni arbitar neoliberalne hegemonije globalnog medija, Foxx uistinu žali za nestankom radikalnih umjetničkih poriva; treba se prisjetiti da je u mnogim interviewima često naglašavao da su gradovi bili oaze kulture, pa i teorijske fantazije tvrdeći još prije 15-ak godina da nova tehnologija posve može uništiti art dovodeći ga tek do napstera za filmove predviđajući uspon Netflixa. I nije nimalo pogriješio. Predposljenja, noiserskim gitarama napucana "Last time I saw you" prikazuje ljudsku koherentnost s novim trendovima i njegove metamorfoze da uđe u sve životne pore, samo tko će ga znati na što to točno Foxx cilja s pseudo-robotskim vokalom 'ako ste prorok, onda se mora izgubiti/ ako ste kroj i stil, onda morate biti tkanina'. Pokušavaju se suzbiti suzdržavanja (možda tehnologija, Bog, uvjerenja, politički stavovi) da situacija postane sintetizirano prihvatljiva s estetskim gestama prividno fetišiziranim načelima nadrealizma i dadaizma, ali i to je diskutabilno budući da pjesma sakriva ogorčeni bijes. Zadnja, lagana "Strange beauty" je posve klasično sukladna s onime što se i očekuje od njega: istina, može melodijski podsjetiti na Bowievu "Wild is the wind", no floskula je na praznom svemiru i odlasku u nebeska prostranstva po čemu bi se dalo zaključiti da Foxx ozbiljno razmišlja o vlastitoj smrti.



Također, kroz album se osjeća Bowiev duh iz različitih perioda, od berlinske faze i nešto prije nje, "Scary Monsters", "Outside" do "Blackstar", no ima taj zaštitni Foxxov znak neprikosnovene umjetničke dosljednosti. Sa 74 godine napraviti ovako moderan dizajn, kao da ga je radio hormonima, odmjerenim punk stavom i senzibilnošću nadahnut i potaknut neki dvadesetogodišnjak što se baćka po IDM/EDM/indie-electro sceni, zaista je nevjerojatno čudo. Slušajući album od početka do kraja, uistinu se provlači osjećaj mladosti u svemu: od tog sjajnog vokala do plesne glazbe i tekstova. Jest, ovako su se radili albumi new-wavea na electro bazi. Foxx se konačno osvrnuo na svoje mlade dane kad je i punk bio mlad obečavajući štošta toga pozitivnog. I valja se nadati da je ovo konačno jedan od albuma koji bi mu mogao omogućiti barem veću, transparentniju popularnost da ga se zavrti na radiju.

Naslovi: 1.My ghost, 2.Howl, 3.Everything is happening at the same time, 4.Tarzan and Jane Regained, 5.The dance, 6.New York Times, 7.Last time I saw you, 8.Strange beauty

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 31/07/2020