U kataloškom pogledu ovaj drugi povratnički album synth-pop pionira iz britanskog Harrowa može tek zagolicati pažnju nostalgičara i dobronamjernih fanova. Glavnoj kreativnoj osovini i instrumentalistu Stephen Luscombeu nedugo nakon prethodnog "Blanc Burn" (2011) dijagnosticirana je trbušna aneurizma, teško oboljenje koje ga je spriječilo da učestvuje u promotivnoj turneji udaljivši ga iz benda u kome je jedini izvorni član ostao vokalist Neil Arthur, pa se uz pomoć nekolicine gostiju, između ostalih čuvenog gitarista David Rhodesa i klavijaturiste Graham Hendersona upustio u novo poglavlje pokušaja revaloriziranja stare slave. Onoliko koliko je to moguće.
Ostavši na pribranoj figuri minimalističkih plesnih pjesama s programiranim ritmovima, Arthur je pokušao izbjeći zafrkancije koje su bile sastavni dio starog svjetonazora benda iz 80-ih (a i djelomice na povratničkom albumu), te sklepati ozbiljnu pjesmaricu o današnjem suvremenom životu Britanaca, ali mu to nije pošlo za rukom. Koliko god da se potrudio, u njegovim pjesmama izbija sarkazam na račun elitne društvene kreme, namjerno potcjenjivanje Michael Bondovih krznenih kreacija koje su svojevremeno preplavile londonske ulice, te zavodljivi refrenčići koji ne govore ama baš ništa dovitljivije ostavši u debeloj sjeni klasicizma Depeche Mode. Prve i posljednje tri kompozicije su donekle jezgrovite, dok je središnji dio albuma velika šupljina samo da se popuni prostor. Uvodna, čak 8 minuta dugačka "The fall" ponovno vraća ka staroj inspiraciji Kraftwerk, taman u epohu "Trans Europe Express" za neku b-stranu singla, obrada Can "I want more" donosi tek malo gitarskog funka i trance-house elemenata (ništa bitnije spram originalnih ideja Czukaya i kompanije iz 1976.), a singl "Paddington" odaje sarkastičnu posvetu bivšem Arthurovom životu u Londonu koketirajući s techno-house retrospekcijama i tek malo onog world-music šliha u klavijaturama egzibicijski koraknuvši u Orijent.



Taj problematičan središnji dio mogao je biti bilo kojim sadržajem Depeche Mode kad je Martin Gore švrljao bez adekvatnih ideja. Čak se i Arthurov vokal simbiozom prilagodio Gahanovoj patetičnoj intonaciji - lagana "It didn't take long" s monokromatskim synth repeticijama, instrumental "MKS lover" frazira najbljeđu im fazu drugog albuma "A Broken Frame" nastalog nakon odlaska Vince Clarka, "Like I do" tek jednom nogom stidljivo stupa u prvi EBM, a "Deep in the mine" unatoč znakovitom naslovu ne donosi ništa više osim lagane baladične melankolije. Tri posljednje ipak imaju mrvicu nečega - "Acid" dašak techna i vijugavih synth linija s lirskim opservacijskim metaforama da su 'stihovi benda Swans narko jezik' (darkeri će pošiziti!), a poetski najzanimljivija "Useless" šegači se s pojmom superstara: 'ti si stvarno poštovan, superzvijezda si/ svi te vole, ali si im beskoristan', dok u završnoj, vrlo mračnoj i zlokobnoj drone/ambient disonanti "Bloody hell fire" jezdi šaka žuči očajničkim riječima'tvoji mostovi su spaljeni, ali svoju lekciju nisi naučio'. Dobro rečeno i za samog Arthura.

Tek malčice konkretniji rad od povratničkog albuma iz 2011. ne donosi ništa osobito za ljubitelje ozbiljnije synth-pop scene. Sve je podvijeno pod paskom koketiranja s ambiciozno 'gorućim' porukama i pretencioznim duhovnim premisama o vitalno bitnim životnim pitanjima, no dakako bez adekvatnog poetskog pokrića, a ako ništa drugo, tu je i dodatni drugi cd s extended verzijama "Paddington", "I want more", "Like I do", "Useless", jedan neočekivani cover "I want your love" (Chic), te dvije laganice "Silk sea" i "That worm" koje su još tananije od ispodprosječnog materijala s prvog cd-a pokazujući da Arthur i ova nova ekipa imaju tek tu i tamo blijesak ideje i sposobnosti za napraviti fokusirano jasniju pjesmu.

Naslovi: 1.The fall, 2.I want more, 3.Paddington, 4.It didn't take long, 5.MKS lover, 6.Like I do, 7.Deep in the mine, 8.Acid, 9.Useless, 10.Bloody hell fire

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/04/2015