Glavni crv sumnje, virus i neprijatelj ovog legendarnog rockera iz Popovače je njegova taština s kojom nikako da izađe na čistac. Lou Profa, ne znam koliko vam je poznato, ima osobeni problem umišljenog sindroma da je on jedna velika zvijezda koja je svirala punk prije nego što su Iggy & The Stooges odfrljili distorzije u garaži Ann Arbora, te da je zaslužan za još barem nekoliko vitalnih žanrova rocka. Samo čeka priznanje za životno djelo, no dokumentacija s kojom raspolaže mu i ne ide na ruku. Prvi album objavio je kad je gomila toga već prohujala (1980), mnogo je mirovao u diskografskom pogledu, pa se tek zahvaljujući Zdeni Franjiću revitalizirao tijekom 90-ih godina i počeo filati stare materijale u obnovljenim verzijama s gomilom novih albuma koji su često bili ispodprosječnog produkcijskog, a i autorskog kredibiliteta s kojime bi mogao adekvatno utvrditi i prikazati taj svoj imaginarni zvjezdani status. Jasno, danas mladoj audijenciji po ovome kratkom EP-iju ama baš ništa neće ukazivati u tom kontekstu izuzev da je Lou vrlo fin, tečan i akordaški usklađen pjevač istančanog sluha što pjeva balade protkane country/ bluesom, akustikom i hard-rockom. Ove 4 pjesme ništa bitnije ne odudaraju od njegovih ranijih radova: prva "Welcome" i zadnja, naslovna "Alejandra" su rockerski 'električarske' na način prastarih 'električara' iz 60-ih, jasno, popraćene bendovskim aranžmanom s programiranim ritmom i klavijaturama šetajući između countryja i hard-rock balade, a "I can do it" i "Life is only one" akustične, te su možda i bile zamišljene također u sličnom performansu, samo je očito nešto pošlo u nekom neželjenom smjeru pa su na koncu ostavljene kao komadi za legato i nekoliko sitnih staccato uboda uz lepršavu, optimističnu i vedru, bezbrižnu romantičnu emotivnu liriku na engleskom poput Eaglesa, Phil Collinsa ili Bryan Adamsa.



Može se očekivati da neki radijski urednik pronađe u tom aspektu 3 i pol minute etera za ove mainstream kompozicije u bloku s Bon Jovijem, Gibonnijem, Dalekom obalom, baladama Azre i takvom sličnom komercijalnom robom, no da će netko ozbiljnije doživjeti ovih 13 minuta kao neko izuzetnije Profino djelo, hipoteza je čistog paradoksa. Za to ipak trebaju drugačiji aranžmani, pristup materiji, stav i neki daleko čvršći 'krik' mode koji nije ostao na kalupu easy listening radiofriendly i adult orientated rocka lišenog hrabrijih sviračkih poduhvata na račun prepoznatljivog formata usmjerenog ka najširem auditoriju koji zazire od ekspresije i eksperimenata.

Naslovi: 1.Welcome, 2.I can do it, 3.Life is only one, 4.Alejandra

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 26/05/2017