Iznikli u studentskoj sobi broj 9, ovaj zagrebački kvartet se nametnuo koncertnim klupskim i festivalskim nastupima širom Hrvatske, te je mic-po mic gradio ovo zdanje od 40 minuta s vremena na vrijeme objavivši 3 promotivna i poprilično dobro prihvaćena singla. Kako je pojam indie-rock danas isuviše širok, za njihovu stilizaciju bi se prije mogao prepoznati progressive siže s ponekad isuviše kompleksnim aranžmanima za ovako mlad rock sastav što se upravo i moglo primjetiti na živim svirkama obogaćenim električnom violinom neodoljivo simpatične vokalistice Marije Jović. Daleko da je ovo samo suhoparna kolekcija od 9 pjesama u skladu s nazivom benda, naprotiv, ovdje se osjeća pogon zajedništva i suživota svih članova, te njihove relevantne povezanosti kroz različite situacije i događaje: ovo su teme koje govore o njima, a ne o nekome drugome, premda se mnoštvo toga moglo i može desiti svakome, pogotovo studentu, post-adolescentu i vršnjacima koji srednjoškolske dane pretvaraju u snove budućnosti. A, zna se, tu ima svega i svačega počevši od ushićenja, raznoraznih otkrića, emotivne opčinjenosti, sve do konfuzije, zbunjenosti i očaja, no da se odmah naglasi, ovdje se ne nazire ama baš nikakav direktno ciljani socio-politički kompromis, mada je jedan od upečatljivih singlova "Kako ćemo, kamo i kud?" nazivom idealno sofisticirani plesni funk-pop komad na duže relacije. Postavite ovo pitanje hrvatskom saboru i vladi. Neće dati nikakav pravovaljani odgovor osim izvitoperene demagogije s kojom ama baš ništa neće reći. Znamo kako svijet funkcionira. Na lažima.

Upravo je to vitalna činjenica da su Maria (da, bez 'j') i ekipa iskreni u ovome što rade pokušavajući na mnogo načina izvući globalnu esenciju tmurnog i depresivnog svijeta na zabavan i neopterećen način, onako kako i pripada mladim, perspektivnim ljudima što vjeruju da postoji i da je moguć bolji život. Jedna od nesumnjivih himni jest "Petar Pan", punkerska pjesma čiji je prvi spot snimljen upravo u njihovoj sobi 9, ali je za album studijski interpretirana u sjajnom pop-punk dekoru. Ovdje donosimo obje verzije, pa pogledajte i protumačite 'želim biti Petar Pan, letjeti po cijeli dan/ U svom zelenom odijelu/ Želim letjeti po cijelom svijetu/ I zato malo letećeg praha/ Da me digne iznad grada/ Da vidim braću u bijegu/ Sve ljude što ginu za mrtvu ideju...'. Ako mene pitate, ova iz sobe je pravi autentičan lo-fi demo snimak, a studio je - studio, puno čišći zvuk, no obje su pjesme iste i jednako vrijedne. Tko zna kako će im u daljnoj karijeri biti tumačene, no mišljenja sam da je pjesma pravi pop-punk pogodak što inteligentno, poput nekadašnjih Idola ismijava komunističko/ kapitalističko društvo.

Petar Pan (u sobi 9):





Ostatak albuma donosi sijaset zanimljivih pjesama počevši od funk-rocka "Što ako?" na pragovima RHCP i Jane's Addiction, a mora se primjetiti da je gitarist Karlo Gajšak daleko bliži Dave Navarru nego li Fruscantieu, dionice violine upućuju na najveće r'n'r solaže, a "Maske" je ovdje skoro pa najčarobnija acid-rock/ stoner/ trip-hop/ r'n'b pjesma začinjena country r'n'r-om, jedna od najveličenstvenijih pjesama na hrvatskom s ovakvom stilskom kombinacijom. Od ranije znana "Čarobni čajevi" mantra finom bas linijom Roka Prpe u kompleksnu indie-rock putešestviju s aditivima The Allman Brothers Banda, ako se sjećate čuvenog instrumentala "Jessica", te prelazi u duboku blues psihodeliju nadomak dream-popa dižući dinamičke tenzije ka krešendu, ali ovdje u aranžmanu nema repeticija. Kompozicija je sastavljena od 5-6 naoko nespojivih fragmenata što pokazuje njihov veliki talent.



Sjajan singl "Nepoznato" prolongira u početnom dijelu soft-rock i spomenutu zbunjenost, te životnu neizvjesnost, a mračniji i depresivniji tekst suočava se sa strepnjom koja se pretvara u snažnu interakciju unutarnje, intimne pobune i revolta, malte ne hrabrog kockanja 'kud puklo, da puklo' finiširajući u moćnom rock krešendu ponovno oivičenom violinom ko' da je Slash potegnuo na gudalo. Malo zakukuljena "Nije da nas ne voli" primjećuje elemente Black Sabbath stonera u pop-rock formatu, kako god, to su ipak Iommijevi riffovi, ne mogu se sakriti, no Soba 9 su vrlo promoćuran bend, pa utjelovljuju još niz različitih esencija: psihodeliju, space-rock, čudnovate acid košmare, komornu akustiku i lucidan violinski psihodelični finiš. Može se reći, majstorski bravurozan kolaž od 5 minuta sa sofisticiranim tekstom, naravno s aspekta otuđenja u kome nije točno precizirano tko koga ne voli, mrzi i zašto. Za sada se ne zna o čemu je riječ, ali se osjeća ona Štulićeva genijalnost kada je s malo riječi u svega par stihova ispričao mnogo toga što još i dan danas drži vodu. Netko je ovdje nekome očito 'uzeo njegov dio grada' i stao na žulj s 'pogledom koji ledi krv'. Kada će se znati, ovo bi moglo biti novo remek djelo od domaće prog-rock himne. A možda i ne treba znati... Ustvari, potpisnik recenzije zna o čemu se radi, samo vas, dragi pratitelji i čitatelji Terapije, želimo držati u nedoumici da malo mućnete s glavom... Dosta je jednostavno i vrlo prgavo, a nije ništa socio-politički mada tako djeluje. A može se primjeniti i u tom kontekstu.



Zadnje dvije pjesme su opuštajuće - fina zabavna rokačina "Ludi ritam" zove na zabavu i emotivno plesno erotsko, zavodljivo funk-rock druženje, a u ovih 3 i pol minute ima toga napretek, taman za novi singl koji se može upariti s Bastardzima i Jinxima, a bome i starim hitovima poput "Mr. Cab Driver" (Lenny Kravitz), nekih pjesama Kool & The Gang, Kid Creole & Coconuts, pa "The groove is in the heart" (Dee Lite), bome i James Browna i War u kojima nimalo nije manjkalo smisla za humor, a ovdje se nalazi i "I feel good" i "Get down on it" (zajebancija na 'heptanoni'), tako da je ovdje zgusnuto sažeta esencija 'nije me briga što me ludi ritam snažno dira'. Fascinantno. Zamislite da Maria pjeva u ovakvom lijepom transu kako očekuje neke hipsterske trendly manikure i make-over progresije.Ovakvim mladim ljudima ništa u tom aspektu ne treba jer imaju sve. Ljepotu, šarm, sviračko umijeće i međusobnu kemiju. "Struktura" je naoko, neobavezna pjesma, svirački plesni psycho kraut-rock jam, ali se poigrava sa zatucanim stereotipovima o konzervativnim načelima i normama koje ne dopuštaju i koče slobodu izraza.



Album je, van svake sumnje, oduševljavajuće osvježenje hrvatske pop-rock scene. Ima veliki i hrabri šmek novosadske Laboratorije Zvuka i pokojnog genijalca Peđe Vraneševića koji se kroz čitavu karijeru zajebavao s komunizmom i bivšim sistemom; ovdje doduše ne pršti sex'n'drugs'n'r'n'r iz svih pora, ali ima ga gotovo u svakoj pjesmi. Soba 9 su veliki, kreativan, zabavan, čak i o(t)puštajući bend od svih svakodnevnih pizdarija. Ne kukaju direktno o egzistenciji, lošim ljubavima, nesretnom djetinjstvu i prokletom bankovnom računu, zafrkavaju se i nonšalantni su u tome. Čitav album:



Svatko je bio najbolji i najperspektivniji kad je završio srednju školu i krenuo na fax. Misleći da će promjeniti svijet. Ovi mladi ljudi to kroz zabavu pokušavaju. Nije pretjerano reći da je ovo jedan od najboljih hrvatskih pop-rock albuma 2025. Neka im se snovi ostvare.

Naslovi:
1.Kako ćemo, kamo i kud?
2. Što Ako?
3. Maske
4. Čarobni Čajevi
5. Nepoznato
6. Nije da nas ne voli
7. Petar Pan
8. Ludi Ritam
9. Struktura

ocjena albuma [1-10]: 9

čićo i mićo // 23/09/2025