Kao da nam sve te kvalitetnom muzikom pretrpane srijede u Vintage Industrial Baru svakog tjedna nisu dovoljne, već se osmi put ove godine događa da i četvrtak tamo nudi samo takve poslastice. Govorim o programu Dozvoljeni Četvrtak kojeg organiziraju ljudi koji rade onu Muzika je Zvonko Radost top listu, sigurno ste ju primjetili na Facebooku. Budući da se ta top lista orijentira na glazbu iz čitave regije, tako su se i koncertno opredijelili za dovođenje vrlo zanimljivih imena kako iz domaje, tako i susjedstva i okolice. Ovoga je puta lokalne boje branio Felon, susjedske E-Play, a okolne dugoočekivana Bernays Propaganda. Domaćini su, kako to obično biva, prerezali vrpcu. Denis Katanec se netom vratio u grad nakon dvotjedne solo Pejotl turneje, a već ga je čekao bendovski nastup u trenutno najpopularnijem koncertnom prostoru. U kojem je doduše za vrijeme njegovog nastupa bilo 50-60 ljudi, ali svejedno. Nego, da prijeđem na stvar. Koliko god bilo poželjno svaki stav i mišljenje (a naročito u ovakvim javnim istupima) pojasniti, razložiti i potkrijepiti nekim argumentima, ono će i dalje ostati ništa drugo nego - mišljenje. A stara poslovica kaže da je mišljenje kao šupak - svatko ga ima. Preostaje samo držati se svoga ili preuzeti nečije tuđe, ali to samo u slučaju da svoje po tom pitanju još niste formirali. Budući da sam trenutno u situaciji da se spremam iznijeti svoje mišljenje o Katanecu i njegovom bendu imena Felon, pozivam vas da, ako to još nikad niste uradili, poslušate koju pjesmu ovog benda i sami zaključite kako to zvuči, a tek onda da vidite što vam ja imam za reći. Jeste? Fino. Sad vam mogu reći da se meni to ne sviđa. Njegov mi glas zvuči poput meketanja umiruće koze, njegov mi nastup izgleda dozlaboga nesigurno, njegova mi glazba zvuči prilično isprazno i monotono, a njegovi tekstovi imaju toliku razinu hipersenzibilnosti da me tjeraju na pomisao kako bi bilo dobro da izbjegavam tog tipa kad ga vidim na ulici jer bi mi mogao do kraja života zamjeriti ako ga pogledam na način koji bi on mogao protumačiti kao krivi. Čak i sve pobrojano bi se moglo oprostiti (kao i mnogim drugim akustičnim americana folk dušama koje pate od sličnih boljki) kada bi tu bilo nekog šarma, šmeka, duha, stava, putra. No, nema ni toga. Sve to mi se u solo varijanti čini još izraženijim, ovako u bendovskom izdanju (okružen originalnim članovima Vlaste Popić) barem tu i tamo prohuji neki dašak energije i zanosa tako da ne mogu reći da mi je bilo baš neslušljivo. Ali daleko od toga da mi je bilo dobro. Jasno mi je da se radi o jednoj plahoj i ranjivoj duši za koju bi trebalo imati puno razumijevanja i strpljenja. Ja ga nemam, jebiga. Samo, pitanje je koliko je ovo što upravo napisah važno kad mu ja uopće nisam niti ću ikad biti ciljana publika. Možda je problem u meni, možda sam ja taj koji se treba riješiti strašnog tereta mačizma i pustiti koju suzu uz njegove pjesmuljke. Ako se to ikada dogodi, u što nekako sumnjam, moje će mišljenje o Felonu tada jamačno biti dijametralno suprotno. Pa se onda možda budem posipao pepelom i proklinjao sam sebe kako mi je promakla ta genijalna poetika koju momak ispoljava. No, osim što bi moj odlomak o njemu tada bio malo "podobniji", razlike u mjerodavnosti tu ne bi bilo. Tada bih bio samo neki lik koji se uhvatio pisanja o nečem za što misli da je dobro, a sad sam samo neki lik koji upravo završava s pisanjem o nečem za što misli da je loše. Otišao sam nakratko do obližnjeg kasina provjeriti kako mi stoji listić i vratio se vrlo brzo unutra, a tamo je taman počinjao beogradski E-Play. Moram iskreno priznati da nisam točno znao što će nam ovaj bend podariti, čuo sam prije giga svega jednu ili dvije njihove pjesme. U Srbiji su, koliko sam upućen, prilično veliki, ali u nas se to još nije razmahalo (a postoje već više od 15 godina), ne znam puno ljudi koji ih slušaju. No, nakon ovog koncerta, ta se brojka sasvim sigurno povećala. Naime, E-Play nam je, a po čemu drugom nego po mom skromnom mišljenju, pružio najbolji nastup večeri. Njihova je muzika, površno rečeno, alternativni rock, ali su nam kroz svojih desetak pjesama te večeri pokazali da se ne srame ući u drum'n'bass, funk, punk, pa čak ni hip hop teritorije. Na basu i vokalu je Maja, tanka crna djevojka koja ostavlja dojam kao da joj uopće nije do zajebancije i vaših gluposti. Ne, ona ima pametnijeg posla, a to je isporučivanje vrlo glasnih i vrlo ritmičnih bas sekvenci koje u idealnim uvjetima tjeraju na čagicu a nas su te večeri, pošto smo se većinom tek susreli s ovom glazbom, tjerale na kimanje i glasno odobravanje. Na bubnju je Trut, stari miljenik zagrebačke publike (bubnjao dugi niz godina s Rambom Amadeusom) o kojem ne treba trošiti puno riječi. Ako je mogao hvatati i povezivati sve te Rambove lude eskapade, možete samo zamisliti kako savršeno skladnu ritam sekciju čini s kvalitetnom, ali ne i eksperimentu ili improvizaciji sklonom basisticom ovog benda. Njih su dvoje uvjerljivo najvažnije karike u ovoj priči, stupovi, postulati. Mislim, što se tiče striktno sviračkog dijela. No, nastup E-Playa ne bi bio ni približno toliko uvjerljiv i zanimljiv da nije bilo djevojke koja se, ako se ne varam, zove Kristina i odigrala je ulogu drugog vokala. I još je nešto prčkala po efektima, ali u to se ne kužim. Njena energija, ljepota i scenska pojavnost su dobar dio ljudi natjerali da ne skidaju oka s nje tijekom cijelog koncerta, pogotovo kad bi zaplesala. A plesala je stalno. Genijalna cura, jedna od boljih animatorica koje sam vidio na pozornici. Zadnja rupa na svirali u ovoj priči je gitarist koji je vrlo samozatajan i ne sjećam se niti jedne njegove solaže niti zanimljivije dionice. Jebiga, ne mogu svi u prvi plan. E da, primjećujem naknadno da se na Youtubeu dosta lome koplja oko Majinog glasa. Reći ću samo da mi na koncertu nije palo na pamet da je to ikakav problem, tako da ostajem pri tom mišljenju. Činjenica je da je napunjen raznih efektima, ali cijela njihova glazba ima taj lagano elektronski prizvuk, tako da to nije ništa čudno. Tko voli nek izvoli. A činilo se da publika (sada već možda i 150 ljudi) izvolijeva voljeti, što su onda ljudi iz benda osjetili i sa smješcima napustili pozornicu. Kako sam se naknadno dokopao setliste i upravo gledam u nju, mogu vam reći još i da su odsvirali deset stvari, od čega niti jednu s prva dva albuma, a sedam s posljednjeg. Eto, toliko o njima. Dokaz da je većina okupljenih čekala Bernays Propagandu leži u tome što je, kad su oni započeli nastup, nestala ona praznina od dva metra između pozornice i prvih redova publike. Dobro, ta je praznina nestala. Ali se jedna druga pojavila. Upražnjeno je naime mjesto bubnjara. Kako i zašto, nemam blage veze. Ali tu su sada elektronski programirani ritmovi. Hm. Zaista mislim da nisam jedini koji se začudio takvoj odluci. Mislim, jasno mi je da u nekom trenutku neki član ode pa ga onda drugi zamijeni. Ali u potpunosti izbaciti bubnjara iz benda, složit ćete se da je to prilično čudnovat čin. Sva sreća pa su ovo preostalo troje dovoljno vrsni glazbenici da mogu zadovoljiti i bez četvrtog. Moram doduše dodati da basistovo lice vežem uz onaj posljednji koncert Mizara u Tvornici kojim su dominirale matrice, tako da samo nadam da i Bernays neće nastaviti u tom smjeru. U svakom je slučaju njihov zvuk u ovakvoj postavi poprimio jedan elektronskiji, još diskoidniji štih. Moglo se dobro naplesati, hoću reći. I plesalo se. Unatoč toj plesnoj post-punk instrumentalizaciji, način na koji pjevačica Kristina Gorovska prezentira stihove ovog benda je možda i njihova najveća snaga. Ona je do te mjere srčana i uživljena da čovjek ne može a da joj ne vjeruje, pa makar ne razumio ni riječ makedonskog. Ima također i vrlo zanimljivu koreografiju rukama koje vrti i okreće u svim smjerovima, što je prilično upečatljivo. Ono što ću ipak najduže pamtiti s ovog koncerta je činjenica da je protekao u konstantnom paljenju i gašenju svjetala na pozornici, i to po naredbi benda, kako bismo mogli bolje uživati u njihovim video projekcijama. Neka se ne ljute na me, ja ih nisam puno doživio. Ipak sam auditivni tip (osim u slučaju one cure iz E-Playa, tad naglo postajem vizualni), pa sam se tijekom koncerta više puta zatekao u situaciji da zatvorenih očiju pokušavam do kraja osjetiti i proniknuti u njihovu glazbu. Iskreno ću priznati da mi to ovom prilikom i nije u potpunosti pošlo za rukom, iako ne mogu osporiti da je nastup bio kvalitetno odrađen. Možda sam samo, nakon preslušavanja bendovih izdanja, očekivao nešto malo drugačije. No, savim je normalno da se u glazbi traga i mijenja, Bernays Propagandi želim svu sreću na ovom blagom skretanju na koje su otišli. Baš kao i organizatorima ovog Dozvoljenog Četvrtka, dao bog da potrajao još tisuću četvrtaka. Jer ex-Yu vrvi od uzbudljivih imena, mnoga od kojih zagrebačka publika ima priliku vidjeti rijetko ili nikada. To se sve više mijenja, i neka je tako. To valja podržati u svakom slučaju. A jedini način na koji se podržava je dolazak na slijedeće izdanje nekog tamo četvrtka u u studenom. Neće požaliti, šanse da ne čujete nešto nešto što će vam se svidjeti su minimalne.

ujak stanley // 27/10/2015