Skaut su konačno objavili drugi album koji je, ustvari, sticajem okolnosti trebao biti treći, možda četvrti, a možda su sve te pjesme trebale biti porazbacane po njima kao laganije i mekše teme. Priča oko ovog dugoočekivanog djela je dosta zvrzlana, no pojednostavimo... Nakon sjajnog debija "Nož za dvoje" (2006) bend je imao gomile pripremljenih novih pjesama za otprilike dva-tri albuma, te ih je snimio do cirka 2009. godine, a onda su usljedili neki nepredviđeni događaji. Postava se rasipala, stalno mijenjala, bend nije održavao konstantan tempo rada, a pripremljeni materijal se odugovlačio sa produkcijom i inim studijskim otezanjima. U međuvremenu su autori Gordan Dragić - Goc i Ivan Veljača - Veljo shvatili kako pjesme nisu dovoljno dobro snimljene, te da ih produkcija neće popraviti, pa se definitivno odustalo od njihove realizacije. Da bi se bend ponovno aktivirao, odlučili su sav taj materijal ostaviti u ladicu 'da sazrije', a u studio ući sa posve laganim pjesmama koje su Goc i Veljo godinama sviruckali za sebe na akustične gitare.

Na koncu, dobio se ovaj "Blefer" koji nije ono što se od Skauta očekivalo; nema žestokih pjesama, tek tu i tamo poneki jači riff i očigledno je kako se bend godinama dvoumio sa kakvim materijalom na novoj etiketi (Croatia Records) treba da izađe nakon više od pola decenije pauze. Jest, album je pun komercijalnih kompromisa sa baladama i laganicama koje su im ionako prijeko potrebne na koncertima, a kad je već tako, onda su odlučili da ga kompletnog naprave sa pjesmama koje pršte potencijalnim hit atributima pogodnim za paljenje upaljača sa himničnim refrenima i generacijski emotivnim lirskim preokupacijama. Druga stvar je čisto subjektivne prirode; publici koja od njih traži stoner, metal, thrash, hard-rock i grunge ovakvi Skaut neće 'sjesti', ali zato će bend dobiti mainstream auditorij. Možda je tako i bolje za bend koji je hrabro odigrao 'blef', jer bez uloženog rizika nema niti nade za neku računicu. A ona je da Skaut ispliva iz lokalne zagrebačke scene gdje već godinama pune klubove, te da postanu općeprihvaćen noviji bend za čitav ex-Yu region što u zadnjih 7-8 godina osim Kawasakiju, Vatri, Lollobrigidi, te donekle Svadbasima i Ramirezima nikome više nije pošlo za rukom.

I naravno, formula uspješnosti morala je krenuti od samih mekanih, pitkih, slušljivih i lakoprobavljivih pjesama, pa su se tako tokom ljeta 2011. sasvim slučajno uputili u mainstream napisavši veselu temu "Daj mi pokaži prijatelja" za dječji film "Koko i duhovi". Obraćanje dječjoj i tinejdžerskoj publici, na svu sreću, kod Skauta ima fini rockerski pop-punk šarm, a ne nekakvo bauljanje sa zabavnim pučkim rockom kakvog ponekad znaju isporučiti Boris, Guliano ili Tony Cetinski. Pjesma je adekvatan pokazatelj fleksibilnosti benda koji zna gdje će pronaći svoju vjernu publiku jer im se ionako do sada spočitavalo u 'teškaškim' krugovima da su premekani za metal, dok su im 'rockeri' zamjerali da pretvrdi za klasičan rock. Taman su na sredini, a ovim albumom su zašli s obje noge u onaj mekši dio svojeg opusa koji je na debiju bio prisutan tek u nekim kompozicijama.



Međutim, nakon što se odsluša čitav materijal koji je suviše lagan, uočava se da to nisu bezazlene i plitke pjesmice. One doduše jesu sporijih i umjerenijih tempova, no njihova snaga su tempirane lirske bombe s mnogo individualnih preokupacija. Vrlo su drske i mahom emotivne, a prva i najjača od njih dolazi na samom uvodu - "Prolazna". Posebno je interesantna s aranžmanske strane; Goc je u njoj satkao fantastičan, gotovo psihodelično dinamičan gitarski rad sa distorzijama i, što je posebno zanimljivo, nema refren. Naslovna "Blefer" o ruskom ruletu već ima akustične i amplificirane detalje u pomalo klišeiziranom rock-sentiš formatu, a onda slijede ispovjedne laganice "Zajebo si", "Kiša", elegičnim bluesom natopljena "Zeppelin", potom kompleksnija "Trube" sa ambijentalnim zvukovima eksterijera, te "Stari moj". Sve one uglavnom su prožete akustikom i finim Gocovim atmosferičnim dionicama, a jedino od tog šablona odstupaju hardom nabijena himnična "Crna rupa" sa zaraznom laid-back synth melodijom, laganija post-grunge/ metal balada "Zlatni rez" i "Bog je sad kod nas" koja uz uvodnu "Prolazna" jedina miriše na onu hard/heavy klimu sjajnog debija.

Elem, dobili smo brdo akustičnih stvari, tek dvije-tri nešto žešće i jedno 'trinaesto prase' ("Daj mi pokaži prijatelja") koje je ionako navedeno kao 'bonus' skladba. Međutim, ne sudi kuću po fasadi - u svim tim pjesmama stoji sjajan rockerski pristup sa vrlo prgavim tekstovima punim individualnih ogoljenja i ispovjedničkih lamentacija do srži uz vrlo efektne aranžmane, lijepe melodije, međuigre gitara i pozadinskih klavijatura, a to zasigurno nije 'blef'. Vitalna odlika 'blefa' su mračni tekstovi o nezadovoljstvu i promašajima u životu koji su vješto sofisticirani i ponekad 'iza kulise' sakrivaju morbidniju stranu ljudske psihe, alkoholizam, totalni ambis, pa i smrt. A u ovako uobličenim kompozicijama, njihova narav će se tek otkrivati kao generacijske himne, jer kako je pokazala koncertna promocija, one idealno sjedaju u intervalima nakon onih fantastičnih žestica koje će, kako su obećali, vrlo brzo snimiti ponovno i realizirati ih na trećem, nadam se, maksimalno nabrijanom albumu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/03/2012