LETARG - Paravan (d.i.y., 2014) Koprivnički kvartet u sastavu Bruno Antolić (vokal, gitara), Ivan Horvatić (bubnjevi, piano), Miran Katar (bas) i Rajna Hraščanec (vokal) na svome debi izdanju objavljenom 14.X 2014. pokazuju solidne odlike sviračkog i kompozitorskog umijeća u fahu snažnog indie-popa križanog s indie-rockom. Produkcija im je jako dobra, čista, radili su je Miran Katar, Raul Peica i Stipe Madunić, a miks, te što je interesantno za demo bendove, ovaj rad je čak i masteriran od strane Brune Antolića što dovoljno govori o kompetentnosti posla u kojeg se upustio bend.

Možda samo po sebi ovaj materijal i ne bi imao artističku finesu da na samom uvodu nije napravljen kraći spoken-word intro "Glas" s učešćem dramatičnog naratora Ivana Gundića koji progovara ispočetka nježno o emotivnoj destrukciji i individualnoj krizi malodušnosti povezane s anksiozno nesigurnim stavom razmišljanja. Sve je u glavi i percepcijskom doživljaju stvari, ima ljudi koji su uistinu inertni za psihičke nestabilnosti, nemaju razvijenu sklonost za empatiju, nanose bol svojim ignoriranjem, no u dubini duše su nepovjerljivi, malodušni, a često i brutalno razvratni zataškavajući svoj istinski mentalitet sasvim drugačijim frontovima ispoljavanja vanjštine. U ovom vrlo sugestivnom komadu od samo minutu i pol isijava vatra samodopadnosti, one kada se gledate u ogledalo i pokušavate svijesno razbiti paravan unutarnjih nesklada, grižnje savijesti i tendencija ka psihičkoj promijeni. Dakako, pomislilo bi se da će nakon ovakvog prilično uvjerljivog uvoda materijal odlutati u senzoriranje psihosomatskog mikro svijeta s terapijskim floskulama, no iznenađuje činjenica da je ustvari ovo samo uvodnik u jedan strastven i frustriran ljubavni materijal prožet emotivnim gubicima, lamentacijama i grizdodušjem što je život sveden na stalne nesklade između muškarca i žene.

Naslovna "Paravan" je najžešća pjesma sa šlihom one sada već stare 'nove srpske scene' Nežnog Dalibora i Repetitora, a sama stvar stilski vrlo podsjeća na najenergičnije The Smiths mada Johnny Marr nikad nije volio osobito koristiti distorzije u legato tehnici. Refren 'nahrani me nadom' kao da je uzet od Morrisseya iz ranih perioda kada je još bio frustriran mladić nekoherencijom i neloterancijom žena prema njemu samome, dok su ostale 3 pjesme znatno letargičnije. Još donekle rockerska s ponešto blueserskog tempa pomiješanog boogie elementima "Bella" vapi za čistim ljubavnim dodirom, balada "Sunce" sa staccato uvodnikom je već nova frustracija o tišini i nerazumijevanju, a završna "Tup" u čistoj akustičnoj izvedbi s finim klavirskim prostornim učešćem pokazuje fragmentiraniji i fokusiraniji dio Latarga ka kompleksnijim zahvatima i optimističnijoj lirici s romantičnim djelovanjem.

Sve ovo djeluje kao jedan dio privatnog dnevnika u kome su se raskrstile tri emotivne veze pune nesuglasnosti bez imalo melodramatike, ali evidentno da je u svemu tome postojala i neka senzualnost. Na koncu, ipak dođe vedrina koja pokapa romantične brodolome, no ne može se reći da materijal frca lirskom iskrenošću već sveobuhvatnim preokupacijama standardnih indie-pop tematika koje jako vuku na mainstream poimanje bendova poput En Face i Coldplay. Svirački ovo uopće nije loše realiziran EP od samo 14 minuta i u principu ima 'priču', ali manjkaju pojedinosti s daleko maštovitijom, pikantnijom i dubljom poezijom. Čini se da tekstopisac tek samo isprobava prokušane varijacije koketiranja i da traži stilski relevantan poetski integritet. Biti će bolje kada zauzme čvršći stav. Muzika i vokali su sasvim ok, no od The Smiths ih još puno toga odvaja. A i ne moraju u budućnosti zvučati tako, ionako su s ovim materijalom instumentalistički i kompozitorski pokazali da umiju praviti vrlo lijepu gitarističku pop glazbu.

Naslovi: 1.Glas, 2.Paravan, 3.Bella, 4.Sunce, 5.Tup

Ocjena (1-10): 7
Web: www.facebook.com/LetargParavan

LIZARDS EXIST - Lizards Exist (d.i.y., 2014)
Sasvim slučajno sam dobio ovaj friški materijal zagrebačkog benda kojeg je snimao naš pravi i jedini majstor za ovakvu glazbu (Nikša, naravno), te naletio na iznimne psihodelične bravure u kolopletu gitara, klavijatura i bubnjeva. Pravi pravcati kraut/space/progressive-rock ko' izvađen iz neke 72/3 godine kad su i Kraftwerk još eksperimentirali s rockom. Čovječe, koje su ovo boje klavijatura (Roko Margeta), gitaristička šaranja (Siniša Mraović), bubnjarsko umijeće (Boris Brozović) i kompaktni basovi (Tihomir Zdjelarević), pa to niti Floydi, Gong, Can, ELP, Zappa, Leb i Sol (ima ovdje i jazz-rocka) nisu uspjeli napraviti na svojim prvim izdanjima, a neki bome niti tokom karijere.

Samo 4 instrumentalne kompozicije pokazuju odliku današnjeg kreativnog senzibiliteta duboko ukorijenjenog u progressive-rock, njegovu kompleksnost, psihodeličnost i opći kulturološki značaj u umjetnosti. Ovdje je svaki ton, svaka nota, svaki takt jasno dijagnosticiran vrhunskim epitetima rocka koji je izašao iz klišeja 2-3 akorda. Uzmemo li u obzir da je album snimljen live, ovi dečki sviraju fantastično, svi odreda, samo me zanima kako je klavijaturista uspio odsvirati sva ona čudesa na klavijaturama s čime je glazbi dao široki kolorit, dubinu i dostatne količine različitih dimenzija od melodija, laid-back atmosferičnosti sve do psihodeličnih opservacija.

Aranžmani im se kreću u nepredvidljivim smjerovima i praktički nema adekvatne formule što dovoljno govori da su bend koji prezire šablone, no onako šturije rečeno, uvodni dijelovi su im komplementarni poštivajući određene zakonitosti žanra, dok se recimo središnji dio odvija u ekspresijama, pa i sitnim eksperimentima ili se, pak, na nekoliko puta razbija infrastruktura višeslojnim diobama aranžmana. Uglavnom nemaju nikakve vodeće lajt-motive ili repeticije, očito mrze ponavljanja i neprekidno streme ka kompozicijskim promijenama što se već odmah uočava u uvodnoj "Bamija" prošaranoj brojnim gitarskim staccatima koja su u principu osnovni poligon za sve nadogradnje bogatim spektrom efekata s tek rijetkim posezanjima u riffove koji se pojavljuju otprilike tek u središnjici teme "Ljetni hit" ozarene lelujavom letargijom vreline. Završni dio je frenetičan plesni jazz rock nabijen wah-wah efektima i šteta je da traje tek nekih pola minute. Još jače u jazz rock stupaju u "58", komadu s mnogo breakova i fragmenata (jedan od njih je i funk), a svu ambijentalno-psihodeličnu i vrlo atraktivnu eksperimentalnu stranu pokazuju u najduljem komadu "Annunaki dance" od čak 17 minuta ispletanjem mnoštva vrlo dobro poznatih utjecaja od Floyda iz ranije, one istraživačke, avangardne i eksperimentalne faze (do maksimalno 1973.).

Naglasak na čistu organsku svirku pojačanu efektima i starinskim produkcijskim šlihom doslovce vraća u period prije najmanje 40 godina kada je po mnogima rock bio najjači i najavangardniji u svome životu. Mnogo toga se od tada promjenilo, no ovakva glazba i dalje ostaje kao najjače sredstvo dokazivanja sviračke i virtuozne kompetentnosti što su ovi momci jako dobro shvatili. Čemu da se baktaju s 3-4 rock akorda kad znaju i umiju puno više? Odličan materijal s kojim će svatko imalo impresioniran žanrom pronaći odgovarajući psihodelični faktor za percipiranje vrlo ugodnih i nimalo nametljivih nota ovog dema koji još nema niti naziv.

Naslovi: 1.Bamija, 2.Ljetni hit, 3.58, 4.Annunaki dance

Ocjena (1-10): 9
Web: www.facebook.com/pages/Lizards-Exist

MEDIA STRES - E.V.I.L. (part 1), EP (d.i.y., 2014)
Nekad su pravi diskofili znali kupiti ploču samo zbog omota bez ikakvog prethodnog znanja o njenom sadržaju. Meni su se takvi slučajevi mnogo puta dešavali u onim zlatnim 80-im godinama kad sam lunjao po austrijskim, koprivničkim i zagrebačkim prodavaonicama ploča. Znao sam satima provoditi vrijeme pored štandova i polica u detalje pregledavajući omote da su me trgovci već skoro namjeravali izbaciti iz dućana. Rijetko su prodavači bili toliko ljubazni da ti nešto puste s njih često mrmljajući da za to nemaju vremena ili da će se ploča oštetiti, a osim toga nije bilo šanse ako je k tome bila upakirana u celofan da ti je odmotaju.

Evo, da sam kojim slučajem naletio na ovakav domišljat omot kojeg imaju čakovečki Media Stres garant bi kupio nosač zvuka makar mi se kasnije možda njegov sadržaj i ne bi svidio, nema veze, omot je odličan i hoću ga imati. A vidi, na omotu je, koliko mi se čini neka stambena zgrada od 14 katova s valjda 140 balkona i stanova na čiju se fasadu priljepio neki opaki ružičasti virus simbolizirajući izdanje čiji je točan naziv "e-Virus Influenced Love". Zgodna i dosjetljiva caka, kaj ne?

Za sad je ovo izdanje objavljeno samo kao download 16.XII 2014., a na proljeće 2015. stići će i njegov drugi dio, tj. nastavak u obliku "Part 2" i tada će oba EP-ija imati i fizička CD izdanja. Bend je osnovan početkom 2012. kao kvintet, no koncem iste zbog razmimoilaženja stavova ostaju samo trojac Karlo Komorski (gitara, vokal), Matej Obadić (bubnjevi) i Aleksandar Hutinec (bas). U studiju Jazbina (Mala Subotica) snimili su 2013. svoja prva dva rada, sve mahom EP-ija, u ožujku "Fear And Panic", a koncem godine "Who You Are" kojima su se prezentirali kao alternativni bend s utjecajima grungea i indie-rocka.

Ok, to nisam slušao i neću ništa coprati, no na ovome trećem od grungea nema ništa, možda tek tu i tamo nešto asocijativno imaginarno na Mudhoney i The Stooges zbog učestalosti nekih fragmenata, ali daleko veći je naglasak u uvodnoj pjesmi "Blue" na vrlo inteligentan spoj Interpol i Joy Division. Onaj kada se i sami pitate koja je razlika između ta dva legendarna benda, da li ih ima ili nema. Adekvatan odgovor pružaju ovi Čakovčani s melodičnim basovima, gitarskim melodijama u distorziranoj tehnici staccata i tremola, te najjednostavnijem plesnom ritmu i odličnim visokim tenor vokalom na engleskom jeziku koji ubjedljivo i uvjerljivo šiba kratke pričice o emocijama. Ta prva stvar je ujedno i najbolja, dok su preostale 4 suviše klasični nastavci odavno znanog post-punk/new-wave retra s ponešto garage elemenata u kojima se na kapaljku provlače sintagme post-grungea. Tako primjerice kad počne "Outcast" komotno se sjetite nekog Psihomodo Pop hita koji će po bas liniji prizvati barem "Fridu", Karlo se već vokalno pretvara u mlađahnijeg Iggy Popa iz vremena new-wave albuma "Idiot" ili "Party", treća pjesma "Time traveler" komotno slijedi reference kakve su imali mnogi ex-Yu new-wave bendovi s jednostavnim bas linijama (ali je zato vokal jako dobar u skladu s dvodjelnim dinamičkim aranžmanom), dok jedan psihodeličan bombončić pristiže u "Sea of oceans" gdje su naglašeni čvrsti stepenasti riffovi, prateći arijski vokali i kraća psycho dionica kakvu bi bend mogao razvijati na dulje staze. Svakako bi imalo prilično efekta kao osvježenje… Posljednja "Running isn't the best solution" je sasvim ok, no ovakve klasične infrastrukture, poretka akorda i aranžmanske tehnike nalazi se u tisućama bendova uključujući i Ramones, Blondie, Pretenders, Psihomodo, Let 3, pa i u Filmu i Valjku iz 80-ih koji manje-više s alternativom nemaju i nisu imali ništa zajedničko.

Bend u principu na ovome materijalu ima sasvim relevantnu punk shemu s mekšim riffovima, odnosno gradi pjesme po uzoru na tko zna koje više generacijsko koljeno izraslo iz tog korijena, ako ćemo pravo, od Pixies preko Placebo do najnovijih Foo Fighters. Jednom sam pričao upravo o tom sindromu relevantnosti relacija s jednim punk gitaristom koji se složio s tvrdnjom da je osnova u tehnici sviranja. Ako sviraš legata onda si punk, a ako si tehnički potkovaniji, zasigurno ćeš moći svirati metal ili neki sofisticiraniji žanr. Media Stres su sasvim solidno iskoristili svoje optimalne sviračke resurse napravivši simpatičan retro comeback s dovoljnom količinom energije koja ne odmiče mnogo od new-wavea. Nije nasilna, ušminkana je i tečna, te se komotno može svrstati u standardni indie-rock čiji su davni preci bili The Stooges, The Velvet Underground i Ramones.

Naslovi: 1.Blue, 2.Outcast, 3.Time traveler, 4.Sea of oceans, 5.Running isn't the best solution

Ocjena (1-10): 7
Web: www.facebook.com/MediaStres

Diskografija:
Fear And Panic, EP (2013)
Who You Are, EP (2013)
E.V.I.L. (part 1), EP (2014)

RIFFOVSKI - Mrtva slova (d.i.y., 2014) Uhu-hu, ti bokca, e ovi ga praše autoritativno i žestoko!

Splitski četveročlani bend objavio je od svih ovih 6 izvođača tehnički najtananiji i tonski najprljaviji materijal, ali pjesme i svirka su mu vraški dobri. Fučkaš tehniku i produkciju ako znaš iskoristiti minimalne mogućnosti šarafljenja po potenciometrima i ponešto od kompjuterske tehnologije, koja, čini se, ovdje nije imala nikakvu ulogu katalizatora zvuka.

Ovaj materijal od 45 minuta zvuči kao bolja snimka audio-kasete, vjerojatno je kompletno snimljen analogno (studio 3/4) i ništa nije dotjeravan, masteriran, čišćen i peglan, a zašto bi i trebao? Postavu benda čine Mario Mijota (gitara, vokal), Marko Perčić - Sula (gitara), Josip Vlahović - Jopa (bas) i Mile Mijač (bubnjevi), "Mrtva slova" im je prvi rad i predstavljaju se u vrlo bogatom sviračkom i žanrovskom rasponu pravog alternativnog rocka ne štedeći distorzije, žestoke riffove, brze tempove ponekad skoro do ekstremnosti, ali bome, imaju i laganica (odlična, pomalo u gothic-rock stilu "Vrijeme sporo prolazi"), psihodelije, kompleksnih pjesama, a i različitih lirskih preokupacija od revolta ka društvenim i socijalnim nepravdama, o otuđenju, emocijama, samoći, izgubljenosti u ovome kaosu života…

Strukture su im posebno zanimljive, mahom su to složenci u slojevima riffova, 'malog miliona' solaža, improvizacija i kompleksnih aranžmana kojima detaljno prate osnovne melodije sa stalnim izmjenama, te su bome svirački vrlo potkovani, dok je vokal nevjerojatno fleksibilan: čas je opičen poput Bareta, pa zarola mračnije registre u Urbanovom šlihu, a ne libi se niti uroniti u tipičan dišpet s dalmatinskim akcentom (ne, ne pjeva čakavski). Odnosno, sve ovdje govori u prilog vrlo osebujnog i bogatog benda s nadahnutim tkanjem od kompozicije do kompozicije koje se veoma mnogo razlikuju jedna od druge jer doslovce skaču iz žanra u žanr, a da uopće nemaju onu trendly transžanrovsku frakciju trpanja svega i svačega u jednu pjesmu. Evidentno su iskusnjaci koji su prošli svašta u životu, a to što im je produkcija slabiji dio rada, ništa za to. Već će oni doći na svoje jer imaju izuzetnog kreativnog potencijala, čak su i jednu od glavnih tema "Kad ostaneš sam" predočili u dvije varijante - umjerenoj grungerskoj poput Pearl Jam s početaka karijere i akustičnoj u kojoj finim staccatima i fučkanjem stvaraju potrebitu baladičnu atmosferu mada je tematika prilično društveno emancipirana.

Kompozicije su, osim toga, dopustili da se razvijaju van bilo kakvih šablona i nemaju zacrtanih obrazaca od nekakve '3 minute pop formata', već ga primjerice u najduljoj i najkompleksnijoj "Noć" odvale i do 7 minuta. Najenergičnije su im prve dvije uvodne "Dan-dan" gotovo u garažnom hardcore ritmu (sjetite se Pearl Jam hita "Spin the black circle" ili barem Mudhoney "Touch me I'm sick") i "Stres" u zero blažem tempu, ali se šiba sve u šesnaest. Zanimljivo da je u ovoj drugoj samo jedna vodeća gitara dobar dio kompozicije, a solaže dolaze tek naknadno s interesantno ubačenim spoken-word dionicama punim mrmljanja. Sav materijal je napucan riffovima i brojnim improvizacijama, a u angažiranoj "Vaša lica" prepoznati će se prljave varijacije Led Zeppelin i AC/DC, no najviše se u globalu gledajući nailazi na garažni i grunge specifikum, osobito u temi "Revolucija" koja je nekako najidealniji balans cijelog albuma.

Bend je kompletno autorski, stilski i poetski vrlo bogat, uštiman, usviran i vrijedilo bi ga provjeriti uživo, a materijal bez obzira na tu neugledniju stranu produkcije spada u jedan od ponajboljih hrvatskih albuma 2014. godine.

Naslovi: 1.Dan-dan, 2.Stres, 3.Noć, 4.Oblaci, 5.Kad ostaneš sam, 6.Vaša lica, 7.Revolucija, 8.Vrijeme sporo prolazi, 9.Kad ostaneš sam - acoustic

Ocjena (1-10): 9
Web: www.facebook.com/riffovski

SOUL RADIO - Uvodna emisija (d.i.y., 2014) Pobjednici HGF-a 2014. objavili su za sada samo net izdanje kratkog EP-ija od nepunih 14 minuta s 4 pjesme predstavivši se u odličnom funk-soul/rock-pop izdanju, upravo onakvim kakvim očaravaju na nastupima uživo. Potpuno su preslikali koncertni performans u studijske snimke s odličnim i visoko postavljenim standardima predvođenim sjajnim vokalom klavijaturiste Aleksandra Baića, jazzy elementima, te dostatno širokom sekcijom od saksofonista, gitarista, basista, još jednog klavijaturista, pratećeg ženskog vokala i bubnjara.

Njihova glazba je prikaz eklekticizma stilske mješavine 70-ih kada je rock iznjedrio funk-soul kao pop inačicu progressive-rocka, rhythm'n'bluesa i jazza dovitljivo zapakirane u neke od ponajboljih ploča tog razdoblja (Steely Dan ili Steve Wonder), a također se kod ovih Karlovčana mogu osjetiti i neke novije, ne tako davne naftalinske reference - Jamiroquai i Galliano, konkretnije rečeno, upravo ono što su radili Dino Dvornik, Songkillers, Jinx, Bastardz, Mayales… Pitko, plesno, lepršavo, vedro i zabavno uz jasnu tematiku bez ikakvih sofisticiranih metoda Baić isijava impresijama na vlastiti poriv nadahnuća ("Moja muza je mjuza"), ljubavnim emocijama ("Ti"), lamentacijama na propalu vezu ("Nikad više") i daje stanoviti kritički odjek socio-političkim prilikama ("Čudno mjesto"). Lirski je posve jednostavan i neopterećen gordim parolama ili nekim teškim pričama, tipičan je predstavnik mainstreama, te se od ovakvih pop pjesama od cirka maksimalno 4 minute i ne mogu očekivati neki bravurozni aranžmanski zahvati. Sve je ovdje tehnički, tonski, zvučno i svirački jasno upereno ka najširem auditoriju, a materijal je itekako pogodan za radio difuziju bez potrage za nekom specifičnom publikom. Ovo ide odprve u uho zadovoljavajući sve kriterije finog i nepretencioznog rasplesanog popa.

Naslovi: 1.Moja muza je mjuza, 2.Ti, 3.Nikad više, 4.Čudno mjesto

Ocjena (1-10)
Web: www.facebook.com/pages/Soul-Radio

TWO FACES OF GALA - Silver Tongues (d.i.y., 2014) Zagrebački bend Two Faces Of Gala ima iza sebe već tri objavljena materijala (prva dva "EP", 2011. i "Middle Sections", 2012. masterirao je Carl Saff) i tri promijene postave. U globalu, okosnicu čini Borna Maksan (ex-Revolts, sjećate li se tog mlađahnog dueta, a u početku i trojice klinaca iz prošle decenije?) koji je danas svirački potkovan i prilično dobro sazrio da svira sve klasične rock instrumente, a nakon odlaska Vite Marinovića preuzeo je i vodeće vokale. Trenutna ekipa uz njega na gitari su Sven Stažić (bubnjevi), Vid Hajsan (klavijature) i Nikola Rimac (bas, to mi je ime jako poznato…), a materijal su kao i prethodna dva snimali kod Nikše koji im je učestvovao s melotronom i sekvencerom u dvije teme. Tek jedno kratko vrijeme u ovoj postavi je bio i originalni Revolts bubnjar Luka Presl (na drugom radu "Middle Sections" je upisan da je svirao 'china', a kaj to točno jest, nemam pojma, nisam slušao).

U prvi mah kad sam dobio ovaj albumčić od 32 minute pomislio sam da je neki inozemni bend, možda iz Francuske, Švicarske ili Belgije odakle mi pristižu gomile radova na recenzije jer su s obzirom na engleski jezik i ubjedljivi svjetski šmek gotovo neprepoznatljivi kao domaći proizvod, miljama daleko od Revolts, no tek me pretposljednja, ujedno i najdulja pjesma "Lica" (5 minuta) na hrvatskom 'ošinula' da sam u potpunoj zabludi. Kasnijim pregledom na njihova ranija izdanja vidio sam da na svakome imaju po nekoliko tekstova na hrvatskom, aha… Da ne poznam Borninu majku s kojom sam takoreći frend (čuvala mi je nagradu HGF-a nekoliko dana u svojoj poslovnoj kancelariji) jer nas putevi uvijek barem nekoliko puta godišnje povežu na nekom koncertu, a uvijek zaboravljam imena i prezimena, teško da bih se uopće i sjetio tko je ovaj mladić. Jednom prilikom sam je upitao šta joj radi sin, no ona nije ništa htjela pričati, samo mi je odvratila 'buš čul, ima novi bend i garantiram da to na skroz mala vrata bu došlo do tebe, a da ti to nebuš niti skužil, a znam da buš reagiral'. E, sad bi zaista lagao ako se sjećam kad je to bilo, da li na nekoj Velikoj Rock Eksploziji, koncertu Godfathersa u Zaboku, kojiput u KSET-u ili negdje drugdje.

Zaboravi li se što sve Borna nije kao klinac brljavio prangijajući u Revolts (gledao sam ih barem jedno 7-8 puta i recenzirao njihova 3 izdanja za Slušaj najglasnije), danas on sa svojim bendom svira nešto sasvim drugačije i suvremenije, ono što se u slobodnom prevodu može okarakterizirati oldschool indie-rock, onaj korijenski od Pixies i mekših Husker Du, a oba benda se itekako osjećaju u njihovim pjesmama, neke čak i umnogome atmosferski podsjete na bostonske vilenjake 1987-1988. Ima recimo u uvodnoj "Dirty shoes" i nešto noise-rock naboja s ostacima post-punk/new-wave elemenata odriješitog tempa (prva "Where do boars roam?" je instrumentalni intro za klavijature i vrisku), dok su preostale uglavnom u spomenutim žanrovskim osobinama nekadašnjeg 'novog američkog rocka', što se osobito uočava u "Do's & don'ts", "Silver tongues" i "When" kao da su proizašle sa sessiona za "Doolittle". Točnije, melodične Joy Division-ske bas linije, umjeren tempo, mnogo gitarskih radova koji su i esencijalni dio strukture, ponešto zgodnih pozadinskih harmi klavijatura ili nijemih vokala kojima se unosi i dobar dio psihodeličnosti, te prilično dobar glas Borne, danas već odraslog adolescenta koji sve više shvaća napredak tehnoloških pomagala insinuirajući blago distorziran i akcentiran potencijal negdje u rasponu skuliranijeg Iggy Popa. "Pieces" što zbog znatno bržeg tempa i mnogo gitarskih staccata aludira na post-hardcore shemu Fugazi, instrumental "Indian" je već znatno kompleksniji u stilu provlačeći uvodne noise riffove, nijeme vokalne mantre sa stoner elementima, a "You should know" opet što zbog vokalne interpretacije nalik na Peter Murphyija, što zbog Nikšinog melotrona i sekvencera je mnogo atmosferičnija, mračnija i introspektivnija figura bazirana na balansu gothica i post-punka, ali se stiče dojam da se ovdje mogao napraviti još vrsniji i raskošniji efekt da je razvijena kompozicijska dramatika koja se ipak svodi samo na klasičan pop šablon od 3 minute. Spomenuta "Lica" će opet prizvati u sjećanje vrsan Infra-Red iz Bosanskog Novog (znan kao Novi Grad) kad je Bajs pjevao na srpskoj ijekavici, a bome je i tekst vrlo sličan njegovoj pjesmi "Istina". Dok su se kod kod Bajsa pojavljivali likovi 'koji se plaše svoje sjene i imali skroz prazne priče', kod Borne su to 'nasmiješena lica koja ne gledaju nikog osim sebe i okruženi u lažima lete u oblacima. I onda tek shvaćam s kim sam svoje vrijeme trošio.' Posljednja "I don't mind" u akustičnom lo-fi izdanju s elementima bluesa opet će prizvati vilenjake koji su znali napraviti koješta (a i Frank Black na solo radovima), dok se u privitku iste nalazi 'sakriveni' lo-fi snimak od svega jedne minute žestoko nabrijane, možebitno tonske probe, ali i ne mora biti s obzirom da je Nikša producent. Možda je to samo uvodnik u naredni, još žešći rad.

Ne mogu da zaobiđem sve simpatije koje sam stekao nakon prvih nekoliko slušanja ovog materijala kad čak nisam niti znao tko sve stoji iza svega. Kažem vam, zaista iskreno, u prvi mah sam mislio da je to neki inozemni bend razmišljajući gdje da ga svrstam između ovogodišnjih vlastitih best-of izdanja Nesserie, Pord, As We Draw i tako dalje. Nekako mi se nisu uklapali da bi Two Faces Of Gala mogli ući u kolekciju stranih top-40 kao što je običaj s mnogim albumima koje tokom godine preslušavam i revno bilježim da ne zaboravim, tj. da spasim od zaborava, ja bih mogao napraviti i listu od top-100, samo kaj to nitko više živ ne prati, a stilova je ko' pljeve, ako tko to danas uopće itko zna što je pljeva. Ovakav mlad dečko s ovako fakat odličnom muzikom koja još uvijek nije 'tour de force' razvija se enormno brzo iz sezone u sezonu. Sasvim nenamjerno sam preskočio uvodni dio ovog njegovog novog benda (a možda je i bolje, ne znam uistinu) i dohvatio me sa zasigurno najboljim radom kojeg je ostvario u životu. Prihvatio se konciznog skladanja jasnih pjesama, još uvijek uvijenih u šablone i ovaj puta u drastične promijene uzora, ali je pokazao i veliki kompozitorski, te svirački i vokalni potencijal od kojeg sasvim sigurno neće odustati nego će ga progresivno tjerati dalje.

Naslovi: 1.Where do boars roam?, 2.Dirty shoes, 3.Do's & don'ts, 4.Silver tongues, 5.Pieces, 6.Indian, 7.You should know, 8.When, 9.Lica, 10.I don't mind

Ocjena (1-10): 8
Web: www.facebook.com/twofacesofgala

Diskografija:
EP (2011)
Middle Sections (2012)
Silver Tongues (2014)

horvi // 31/12/2014