home > mjuzik > Anatolije

kontakt | search |

RIFFOVSKI: Anatolije (d.i.y., 2018)

Već neko dulje vrijeme nalazim se u stanju stanovite bezvoljnosti kada me naprosto malo toga može pokrenuti, trgnuti, očarati, uzbuditi, oduševiti, a i suprotno tome, razočarati ili na bilo kakav način negativno utjecati na mene. Razloga za to ima mnogo: što od prezasićenja svime i svačime, što od turbulentnih privatnih, emotivnih, porodičnih, poslovnih, financijskih i kolegijalnih problema, što pak, od činjenice da se izgleda nalazim u fazi potpune kemijsko-biološke promijene (starenje), pa mi tako reakcije nisu usko vezane uz sve manju količinu testosterona i naprosto niti sam ne mogu točno odrediti u kakvom se relevantnom raspoloženju koprca onaj moj kreativni modus koji me svih dosadašnjih proteklih o-ho-ho godina neprekidno ganjao i navodio na produktivnost, koji puta čisto i onu da ne dangubim vrijeme na izležavanje, ljenčarenje i buljenje u plafon (ili gledanja filmova) jer mi se jednostavno ništa iole pametno ne radi. Čak niti da mi netko ponudi neke dobre novce da pišem za nekoga nešto, neke pijare, svašta-nešto s mojim potpisom. Ne mogu raditi naručene stvari što se tiče umjetnosti. Mogu samo raditi po slobodnoj volji. Kad se umjetnost pretvori u pretrpanu košnicu zahtjeva koji nisu uzvraćeni, to smatram silovanjem. Moraš. Do it, kako je vrištio Henry Rollins.
[ Riffovski, Klub, Zagreb, 2014 ]

Riffovski, Klub, Zagreb, 2014

Situacija je to koja ima elemente apatije, letargije i patetike, a ponajviše frustracije: s jedne strane u životu se ništa osobito ne događa pozitivnog jer naprosto ništa nije onako kako bih poželio, dok opet s druge, onaj 'vrijedniji' poticaj u biću ispada gubitnik na račun slabe produktivnosti i najobičnije sebičnosti, vjerojatno tipične za osobe moje generacije koja je stupila u 50-te godine života i sve manje i manje toga percipira zanimljivim, zabavnim ili bilo kakvim, nazovimo atraktivnim ili privlačnim sadržajem. Vjerojatno su godine tu glavni problem; kad sam bio u 40-im, pucao sam od hiperproduktivnog naboja, u 30-im su me zanimali eksperimenti i kojekakva istraživanja, a u 20-im, zna se, ha-ha-ha… sve ono što vole mladi. Ok, ovo je šturo i opće 'simple minded' pojašnjenje stanja koje je na razmeđi bezvoljne apatije prouzrokovane frustracijom i kreativnom jalovošću, te čistom krizom identiteta isuviše zrele srednje dobi koja pomalo ide u staro željezo, gnjilež, trulež i raspadanje.
[  ]

Splitski četverac, daleko mlađi od mene najmanje dva desetljeća, evo ti ga na, ima vrlo slično raspoloženje na svome drugom albumu s kojime su me pogodili točno u srž suštine što ne mora značiti da su precizirali i općenito stanje Hrvata, Balkana ili bliskog nam Zapada u drugoj deceniji 21. stoljeća. Govore stručnjaci, filozofi i psiholozi već podulje vrijeme da je najnovija opća bolest depresija. Ako vas već ne 'pere', oprati će vas kad-tad, a mene je odavno posjetila i stalni mi je suputnik u životu. Slušajući ovaj daleko drugačiji album od žustrog, žestokog i grunge/ hard-rockom nafilanog prvijenca "Mrtva slova" (na Terapiji dobio DEVETKU), momci su se ozbiljno upustili u razglabanje života prikazujući ga devastiranim, iskorištenim, istrošenim, razmrdanim, sprćkanim, sfućkanim, otrcanim, neljubaznim, mrskim, degutantnim i jako opasnim ortakom s kojim se ne treba igrati ako se ne znaju pravila. A ta prokleta pravila uvijek postoje od zakona do bezakonja i anarhije, od romantike do agresije, od religijskih dogmi do humanih načela i svega onoga što neki 'Mojsije' upiše u neki novi 'zakon'. Pravila ponašanja. Regule. Obaveze. Ljudi na vlasti svašta smišljaju da bi potlaćenima i potčinjenima zagorčali život držeći ih pod kontrolom. Kontrola moći. Kontrola medija. Kontrola novinarstva, književnosti, općeg izražavanja, sude novinarima što su nešto krivo ili 'nezgodno' napisali, osuđuju slobodu mišljenja, devastiraju demokraciju, osnovna pravila slobode, pretvaraju slobodu u lažnu slobodu, ma to je čista diktatura... Bog. Ljudi se igraju Boga. Žele vladati nad svime, čak i nad nekom muhom, osom, gusjenicom, vrbom, pa i običnim ritualom ispijanja jutarnje kavice.



Ljudi su, moram reći, u 21. stoljeću jako veliki mulci ako sve ovo što se dešava doživljavaju krajnje ozbiljno. Ne, malo toga je ozbiljnog iz rakursa jednostavnog čovjeka koji si povremeno popuši koji joint, srkne neku drogu i napije se ko' zvijer. Ništa nije smrtno ozbiljno u rocku, mnogo toga je čista zajebancija i produkt metafizičke senzorije (kak' su Cabaret Voltaire rekli 'Sensoria'), ali jako logična s obzirom na tendenciju života. Evo, dok su primjerice Sula (gitarist Marko Perčić) i ekipa na prošlom albumu lo-fi performansa sjajno ispljuskali društvene i socijalne nepravde na prljavi način, ovdje su na skoro punih 60 minuta odvalili jedan daleko univerzalniji dišpet u kome ima psihodelije, improvizacija, rokačine, neo-folka skoro ko a'la David Tibet & Current 93 s karakteristikama nekih Nick Cave And The Bad Seeds metamorfoza, natruha najtugaljivih Alice In Chains, pa Joy Division figura u lirskom pogledu, kompleksnih pjesama, velikih aranžmana, pjesama poput The Doors i Pink Floyd koje traju više od 10 minuta, ali da ga seciraš labaratorijskom vagom s 3 umjetničke decimale koja pokazuje dominaciju ideje, (ne)vidljivost i estetiku kao osnovne temelje umjetnosti, ovdje nema ničega kontradiktornog u tom složenom procesu visoko razvijenog auorskog jezika stvarateljske svijesti. Pojednostavljenije, pristupili su materiji života s mračnijih aspekata, onih koji naoko ne govore o ničemu i nikoga se ne dotiču, ali malo brus... Itekako se dotiču one situacije u kojoj je 'glava puna svega' i u kojoj je malo toga pametnog, odnosno, sve se čini ko' u nekoj nadrealističnoj 'pričam ti priču' u kojoj govornik iznosi svoje jade i čemere, a sugovornik klima glavom 'znam, razumijem', ali baš ga briga za to jer misli da njegov problem nije uopće problem.



Od banalnijeg i vrlo trezvenog uvodnika "Kave, kave", ovaj album je prošaran narcisiodnim opsesijama spomenutih psihotičnih stanja u oba smjera - onom govorničko-retoričkom i povratnom feedbacku što nikako ne mora nužno značiti da ima funkcionalnost pozitivnih razmjera poput samodopadne citizen/ slam lirike slijedivši krivudavu putanju osobenih razmatranja o svemu i svačemu pokušavajući izbjeći bilo kakve usporedbe i paralele s nekim kurentnim ili odavno poznatim klišejima. S izranjajućim psihodeličnim motivima svakodnevice, "Zmajevi u bajkama" se nastavljaju raspredanja o jadikovki u nešto žustrijem elanu, ali nema tu one hard/ grunge elementarnosti sjajnog prvijenca. Uključuju se i psycho fragmenti starinskih boja klavijatura, wah-wah gitare, pun kufer solaža, kompleksniji aranžman, no letargija koja vlada neminovno nosi onu osnovicu rocka prije grunge faze poput prvog albuma The Stone Roses koji je došao taman u pravo vrijeme. I to sve vrlo dobro krene, ali evo, onda umjesto pune energije dođe akustično/ amplificirana legato gitara u najkraćoj "Svega puna glava" koja ima najbolji tekst ('danas kratak sam u spoju/ danas dižem znak upozorenja/ danas tanki su mi živci/ svega mi je puna glava'), ali najslabiju instrumentalizaciju, no s time se treba pomiriti da je ovo vrlo mračan uron bez nekakvog optimizma. Uostalom, malo tko je ionako svojevremeno pratio i tumačio realne konotacije i značenja pjesama Joy Division ili Alice In Chains u dotičnim periodima sve dok se nije pokazala njihova prava smislenost, a naslov "Ništa" je baš upravo takav - nimalo perspektivna pjesma kojom bi Riffovski mogli s vremenom zadobiti gomilu poena na račun zbiljske figure 'osjećaja ništavila' i poetske nadahnutosti koja ima i ponešto od onog uistinu velikog, nekima nerazumljivog i neshvaćenog, pa i pretjerano precijenjenog Goribora. Jasno, oni koji nikad nisu kušali droge, možda malo kresnuli koju pijanku i bavili se životom otplaćivajući kredit ne hajući mnogo za sudbinsku scenografiju lica iz bliskog susjedstva, pa čak i svojih najbližih, tmurnost raspoloženja nikako ne mogu usvojiti kao 'dobro' stanje. A uz to, ovo nikako nije ono gothic/ dark poimanje istinske ili glumatajuće patetike jer Mario Mijota (vokal i drugi gitarist) hrapavo - uvenulim, doduše Urbanovskim registrima pjeva 'hodam po pijesku, pužem kroz mrak u svojoj zbilji/ ne trebam ništa/ ne osjećam ništa...' analizirajući veliku tegobu opće depresije modernog čovjeka 21. stoljeća koji želi sve i želi sad, ali od toga nema ništa.



Prikazivajući sumorne scene hrvatskog velebnog pozitivizma izvučenog iz konteksta medijskih frustracija, jedini žestoki komad je instrumental "Voda", ali tek na momente zahvaljujući stisku na distorziju, a u njemu se otkriva svo bogatstvo kojeg ću ja rado porediti s meni najdražim splitskim albumom svih vremena - "Ratatatatija" grupe Metak iz 1981. kojeg je, pokojni Darko Glavan, onako bez imalo kajanja 'posrao' u recenziji jer uopće nije shvatio što su Jappa, Matko Jelavić, Mirko Krstičević i Zlatko Brodarić napravili. Ne bih sad o tom albumu, ali kad tako cjenjen kritčar i novinar ne prepozna 'od prve' snagu pjesama kao što su bile "Split at night", "Iventura", "Panika", "Čovjek iz arene", polu-eksperimentalna vox-extended tehnikom otpjevana "U čekanju", te Ramones-ovske "On voli strip junake" i "Male žute ljubičice", te jebeno dobar reggae-sentiš stiskavac "Vodimo ljubav, ubijamo ljubav" i akustični instrumental "Bijela soba" protumači onim pijanim, jer uvijek je bio pijan u to doba, mrskim akcentom kojim je pokušavao opovrgnuti new-wave i punk, napisavši u recenziji 'ja sam novovalac, komotno je to mogao otpjevati Jappa na novom albumu Metak'. Pa kaj onda, mlatila te hippy furka mirnih i umrlih napušenih i zdrogiranih? Jako mi je bilo krivo kad sam to pročitao, a uvažavao sam ga već tada, kao klinac, no osjetio sam da nije u pravu isto kao niti za Pekinšku Patku i cjelokupni novi val i punk po kome je naškrabao gomilu bedastoća iz svojeg kulturno-umjetničkog rakursa. Mislim da mu Pekinška Patka za drugi album "Strah od monotonije" to nikad nije zaboravila, a usput, meni je to jedan od 3-4 najbolja albuma ex-YU. Čovjek nije shvatio punk, post-punk i new-wave, a nažalost, pisao je o tome ka' da se ja uhvatim razglabanja o turbo-folku samo zato da postanem popularan i da moja razmišljanja uđu u pore ciljane publike. Horvi, daj piši o tome... Kakva laž!



Generalno gledajući bez obzira na šašave i nemoralne ponude koje bi svatko prihvatio, osnovna poanta "Anatolije" je u velikoj iskrenosti. Album se dalje kotrlja u psihodeličnoj laganici "Iz kože nam vrišti" podebljanom lo-fi efektima i blues/space-rock scenarijem poput Psychic TV/ The Doors i onda album ide psihodeličnom dubinom sve dublje i dublje - prije glavne katarze dolazi akustični mediteranski komad, ali ne poput En Face i sličnih šminkera, ma ok i Urbana kojeg više malo koji pravi rocker i alternativac percipira - "U meni" (pjesma za radio mediteransko-slavenskog ugođaja), no glavne stvari se događaju na kraju ovog albuma.... "Zemlji majci" i "Miris tvog tijela", te završni naslovni instrumental "Anatolije III" zajedno iznose skoro pola sata iskoračivši iz dosadašnjeg stilskog rakursa u psihodelični rock povezivajući puno širi prostor nego li je to bilo na sjajnom debiju. Ima u tim kompozicijama ostavštine psycho rocka kasnih 60-ih, krautrocka, space-rocka, eksperimenata, kojekakvih improvizacijskih zahvata i puno slobodnih hodova po mašti koju prikazuju vrlo bogatim i smislenim intervencijama od aranžmana do aranžmana, no nikako se ne može uspostaviti relevantna konotacija s Alice In Chains ili The Doors u onom globalnom aspektu. Jasno je precizirana težnja benda ka originalnosti upravo s tim 'extended' pristupom da ovo jednostavno može biti i dobar dio spomenutih im uzora uz još štošta, pa i Hendrixovih koncertnih seansi, a i onih nekad vrlo dobrih Claptonovih iz vremena Creama.



Ta sva dubina apatije i lošeg spleena prouzrokovana socijalno-društvenim, međuljudskim, emotivnim i inim predispozicijama utkanim u ove zadnje 3 kompozicije nose glavnu težinu albuma kojim Riffovski otvaraju novo poglavlje svojeg stvarateljstva. Ne treba biti da će nastaviti ovakvim zvukopisom, ali pogodili su dobar dio stanja bezvoljnosti i besperspektivnosti koja nas kao Hrvate, Slavene i općenito Balkance sve skupa ubija bremenom 'gosta u posuđenom vremenu' kovitlajući se u nerazmjernim relacijama između realnog i imaginarnog, zahtjevima prožetog i neostvarenog, te nadahnutim optimizmom ugašenog u idiličnim snovima koji su nakaradno zatomljeni tamo negdje pod tepih stvaratelja zdušnih zakona i amandmana. A u takvom stanju, malo kome je do veselja i zabave. Ovo je prikaz sadašnjosti s retro ugođajem. Uostalom, "Anatolije" su koljevke, igra riječi s ranim civilizacijama prije Krista na području današnje Turske gdje su potekle neke od jako bitnih kultura današnje Europe: kretsko-mikenska, najznačajnija grčka (helenistička), te makedonska, židovska, feničanska, maloazijska itd. s tendencijom prihvaćanja kulture i običaja drugih naroda, a to znači i njihovih svjetonazora u kojima nije postojao pojam nacionalnog ili nacističkog. "Anatolije" su u slučaju Riffovskog jedan jako dobar blijesak te vrijednosti uklopljene u 21. stoljeće s rock senzibilitetom poremećenih vrijednosnih certifikata. Filozofija života percipirana iz ostataka svijesti koja datira najmanje 4-5 stoljeća prije Krista utjelovljena u psihodeličnom rocku 21. stoljeća.

Naslovi: 1.Kave, kave, 2.Zmajevi u bajkama, 3.Svega puna glava, 4.Ništa, 5.Voda, 6.Iz kože nam vrišti, 7.U meni, 8.Zemlji majci, 9.Miris tvog tijela, 10.Anatolije III

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/01/2019

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Anatolije

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*