Kad sam neki dan dobio ovaj album, odmah sam ga sa zanimanjem išao preslušavati, a prvi dojam je bio 'uaaaaaa, to, dečki, razvalite do jaja!!!'. Riječ je o bendu iz Čakovca koji je na ovim stranicama do sada imao najmanje 3 recenzije ranijih, uglavnom demo radova od čak 3 različita recenzenta (linkove recenzija pogledajte s desne strane ovog weba u rubrici 'diskografija'). Kažem najmanje 3 recenzije, jer, koliko se sjećam, bilo je govora i o još nekim njihovim aktivnostima što Terapiju nesumnjivo etablira kao svojevrsnu underground enciklopediju s vjernom dokumentacijom. Jer, jako se dobro sjećam njihovog odličnog nastupa 20/06/2017 www.terapija.net/koncert.asp?ID=26456 na InMusicFestu vraško vrelog popodneva kada su odfrljili žestoki alternativni rock svjetske kakvoće pokazavši da su prebrodili porođajne slatke muke prohodavši i potrčavši punom energijom na, malo teže za zamisliti - glavnoj pozornici. Eh, da, ipak ostaje u analima, povijesti i sjećanju. Barem mome i možda još nekih 20-30 ondašnjih promatrača, vjerojatno njihovih prijatelja, a sumnjam da su oni što su se sklonili od vrućine uopće i zapamtili išta. I onda, benda nije bilo jako dugo na vidiku sve do ovih dana, skoro 8 godina od tog nastupa na InMusicu, a čak skoro pa točno 9 od zadnjeg studijskog EP-ija "E.V.I.L. II" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=23403. Viđem press sliku, pa basist Aleksandar Hutinec je od tada skroz oćelavio, ali još uvijek ima sa strane dugu kosu lukavo kamuflirafši s kapom. Znam, ćelavost je u ranijim godinama mladosti dost' frustrirajuća, ali se navikneš dok dođeš do kasnih 20-ih i više ti uopće nije važna u narednom periodu život. Okolina te čak i bolje percipira kao zrelog, odraslog i pametnog, a žene te čak i više obožavaju ćelavog, samo ako nisu one stupidne seljače što ti na prvom susretu kažu 'pokušati ćemo na internetu pronaći lijek protiv ćelavosti', ha-ha-ha. Nema problema, bend je od ona svoja prva 4 objavljena materijala nakon svih ovih godina pauze izrastao i pretvorio se u pravo hrvatsko blago žestokog alternativnog rocka, onakvog kakvog su i željeli svirati još od samog početka 2012., ali im to u tehničkim aspektima i nije najbolje polazilo u realizaciji, no nisu odustali i to mi je baš drago. Jer ovih 12 pjesama njihovog konačnog debi albuma u trajanju od čak 47 minuta su veličanstveni siže raznolikosti u ekspresivnoj energiji, staloženosti i dosljednosti u njoj kroz fluktaciju dva-tri diferencijalna vokala i sazrelih stilizacija koje su se očito gomilale čitavo vrijeme u ovakvu moćnu eksploziju post-grunge/ alternativnog rocka 21. stoljeća.



Činjenica da su ovaj album objavili kao d.i.y. je svojevrstan presedan, ipak netko im je morao nešto napomenuti koje stvari izabrati za prve singlove, evo, stvari su ovakve: prvi singl "Subtle art of not giving" je simpatičan plesan brit-pop, čak i ponešto žestok u kombinaciji Biffy Clyro i ranijih Muse, a bome i Maroon 5, a ako im je to vrh hitoidnosti, onda je prosječno bezazlen nastavivši se u drugome singlu "The last straw" s psihodeličnim drajvingom, pomalo Bauhaus atmosferom, pogotovo što se tiče glavnog vokala Karla Komorskog koji je odavno 3-4 koljeno Bowiea i onog nafuranca Jonathan frontmena kojeg ama baš svi šminkerski Hrvati indie-rock senzibiliteta doživljavaju fenomenom i posebnošću. Ne želim ulaziti u to.



Ovaj album je prilično kompleksan i bolje 'sjeda' u žestokim varijantama počevši od uvodne "Paper bridge", grungerskom udaračom a'la Mudhoney u podosta zgusnutom izdanju, preko energične "Narcissistic rabbit holes" koja može biti garage-rock hit u rangu "Walk idiot walk" The Hives, a "Malter ego" je kristalno žestok post-punk plesnjak kakav Franz Ferdinandu odavno manjka. Alex Kapranos je u zadnjih 15-ak godina zaboravio distorziju, a više se okrenuo sapunu i zaboravio zašto su ga ustvari milijuni zavoljeli još prije 2 decenije, a uostalom i Gang Of Four se ponovno okupio zbog njih.

Na drugom dijelu je jako lijepa "Reborn", kombinacija The Smiths (ako se sjećate i Llyold Cole & The Commotions), Placebo i Foo Fighters, ponešto se osjeti i post-grungea ("Embers on the ground" s vokalnim insinuacijama na Stephena Fellowsa, vođe zaboravljenih post-punk/ new-wave majstora The Comsat Angels iz Sheffielda, a imali su velik utjecaj na Editors i Interpol), ovaj bend baš ima i ponekad čisti grunge feeling bez 'post' prefixa, te se koji puta iznenada pronađe i u sitnim jazzy/folk sekvencama poput "Eeire people" kaj, zanimljivo, počinje s 'titi-ta-ti', prepoznatljivim Morzeovim S.O.S. signalom za priču o jezivom otuđenju s mračne strane introventnog aspekta. Pričini se da je ovdje duhačka sekcija, ali koliko mi se čini, gitarist (i jedan od vokalista) Arian Peharda je ovdje mnogo toga improvizirao na synthu da zvuči orkestralno. Možda i spomenuti Hutinec, on također povremeno svira synth, to jest, sve ovo pokazuje veliku kreativnu snagu potpuno zrelog benda kojeg samo treba pogurati premda kažu u fajn žestokoj "Anatman" 'ima stvari koje nikad nisam probao/ mnogo mi se stvari vrti po glavi', a takve su ustvari i najbolje kada se eksperimentira slobodnim levitacijama. Štoviše, "Eeire people" se doima jednom od najoriginalnijih pjesama, dok je ova druga klasičan prog-rock višeslojnih premaza, ali, istini za volju, ne bih htio ovako mlade dečke slušati da prangijaju modernizirani Pink Floyd, barem ne prije njihove pedesete godine. Ne treba biti dosadan u tako mladom razdoblju kad postoji energija, treba se frustracija izbaciti punom snagom kao što to primjerice govori kratka i poletna "Breakdown" 'u zemlji živih mrtvaca si imao živčani slom, lebdeći uz gradsku paradu: želim pobjeći'.

No, pravo iznenađenje dolazi na samom kraju u obliku hitiodne post-punk/ new-wave koračnice "Illusion confusion" s lirikom kao da je potpisnik sam Bob Dylan koji se gnušao punka, a pogotovo new-wavea smatrajući te žanrove bezveznim surogatima protesta. Nema veze, ovi Međimurci 'bez lažne kontrole prate snove', imaju vremena za naše iluzije, naše stanje uma i prostor u kome živimo. A kulminacija je završna progressive himna "Revolution flag" usmjerena na socio-politički angažman gdje je pojedinac svjestan nemoći protiv sistema koji koristi strah i teror. Da Media Stres imaju neku izdavačku etiketu na svjetskom nivou, ovo bi otprve plasiralo njihovu 'revolucionarnu zastavu oslikanu svim mislima za 1 dolar'.

Debi album, svaka čast ekipa z Čakovca! Da je ovo objavljeno u vrijeme ex-Yu, niti jedan magazin ne bi ovo spomenuo u nametanju Bijelog Dugmeta s malim bendićima i autorima iz Zagreba, Beograda, Ljubljane, Novog Sada i Rijeke.

Naslovi: 1.Paper bridge, 2.Narcissistic rabbit holes, 3.Malter ego, 4.Subtle art of not giving, 5.The last straw, 6.Reborn, 7.Embers on the ground, 8.Eerie people, 9.Anatman, 10.Breakdown, 11.Illusion confusion, 12.Revolution flag

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/02/2025