Za razliku od nes(p)retnog prvog pokušaja uglazbljivanja poezije Saše D.Lovića - Lovkea na albumu "Lud je, rekli su im kod kuće", ovaj put su se Zdena i ekipa uspjeli uživiti u lirski materijal.

Zbirku "Neizreciva radost puta u bezumlje" (objavljena 2007) nisam imao prilike čitati, no slušajući ga u ovoj adaptaciji stiče se dojam da je vrlo depresivna i mračna poezija. Tako barem djeluje Zdenkova interpretacija kroz 7 snimljenih brojeva u kojima ima nanizanih i po više pjesama. Ili je riječ o prozi? Uvodna "Tele/ Utvara" taman idealno počne s eksperimentalnom bas pedalom, bas gitarom, trubom..., a onda dobar dio zvuka odlazi u skoro pa gole synth harme s povremenom pratnjom bas gitare. Zdena cijelo vrijeme čita i sriče tekst u daleko boljem izdanju. Negdje se malo spetlja, ali u principu se razabire štivo kroz tri najvitalnija komada "Neznatno/ Utvara/ I ovako se/ Dronjavi saborac/ Do iskupljenja", "Zora/ Zapni/ Niz lelek/ Očaj" i "Očaj/ Smrvljen". Neshvatljivo loših tonskih karakteristika je "Stranac/ Tuga 1992" u kojoj se teško može shvatiti što to točno Zdena mrmlja, ha, a malčice bolja je "Zver sa zubima od žada".

Produkcija je ovdje mogla izvući jasnije konfiguracije i naglasiti kontekst Lovkeovog štiva. Da li u njemu ima humora, nisam shvatio po ovom albumu. Samo da je depresivan i pesimističan poput gothic literature.

Naslovi: 1.Tele/ Utvara, 2.Neznatno/ Utvara/ I ovako se/ Dronjavi saborac/ Do iskupljenja, 3.Zora/ Zapni/ Niz lelek/ Očaj, 4.Očaj/ Smrvljen, 5.Stranac/ Tuga 1992, 6.Zver sa zubima od žada, 7.Zašto si se vratila/ Tuga 1992

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 17/09/2014