Jako dugo ništa novo nismo dobili od Zdenkovih 'babi(nih)lonaca'. Pune 2 godine. A u međuvremenu su imali turneje po Europi i Aziji (Turska), proputovali su nekadašnju Jugu uzduž i poprijeko u različitim postavama, bili su čak nastupili i na InMusic Festivalu 2011. (službeno T-mobile), te se pozicionirali kao najprepoznatljivi pečat Slušaj najglasnije. Odskočna daska je odlično pripremljena, no nakon velikog američkog uspjeha 2008. godine s no.1 albumom "Kaj bi šteli ti umetniki" na kalifornijskom radio Stanfordu i izuzetnim dvostrukim djelom "Ko je ubio Satana?" (također 2007) njihov rad se sveo na individualne izlete popraćene blijedim interesom publike.

Za sve ove godine još nije naplaćen rad od ukupno 11 albuma i nekih vrlo domišljatih, štoviše i pionirskih poduhvata koje je malo tko primijetio. Naravno, u glavi Zdene Franjića funkcionira devijantno-progresivni svijet umjetnika koji neprestano teži ka zadovoljavanju velikih stvari na minoran način. Puno truda i rada bez obzira na aplauz i malo keša u đepu. Mogli su Babilonci postati i veće ime domaće scene, ali kad se Zdena sam ne gura tamo gdje bi trebao, pomoć s neba neće doći samo tako. Život je samo jedan i valja ga iskoristiti u najboljoj mogućoj opciji. Njegova je još uvijek 'jebi ga'. A tako se zove i posljednja skladba ovog albuma.

Hrc koji je ustvari i glavni 'lonac' nakon poduljeg odsustva ponovno je u igri. Ovdje je pripremio 40-to minutni set instrumentalnih samplova iz nekih više-manje (ne)poznatih skladbi starog soula i funka uglavnom iz 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, te ih produkcijski dotjerao za Zdenkove vokalne minimalistične psycho mantre pospješene obilatim echo i delay efektima. Izbor samplova i glazbe je vrlo raskošan, a svatko će prepoznati klasik "Papa was a rolling stone" u "Friki beibe".

No, kroz čitav album nema nikakve ideološke crte, pa čak niti konkretnog teksta na priložene matrice; Zdenkov vokal sistemom fade-in/fade out ležerno kovitla mračnim šaputavim glasovima poput najeksperimentalnijeg Trickyija iz nekih sretnih i slavnih dana kada kukcolika junkoza nije znala gdje se uopće nalazi i šta točno radi, ali to što je radila, bilo je svojevremeno jako dobro i originalno. Ne, nije riječ o nikakvom trip-hopu, već o onom stadiju odcijepljenja od klišeja kojeg je vokalno uspio originalno isporučiti Genesis P-Orridge, naravno iz Throbbing Gristle. Ali Zdena nije Breyer mada je imao svojih lirskih 'shemale' poteza. Samo se djelomično koristi njegovom vox-extended tehnikom u svrhu stvaranja psihodeličnih opservacija.



Na većinom plesni i jednostavan ritam nanizano je 10 komada promjenjivih varijabli. Neke znaju smoriti neinventivnošću, neke predvidljivim vokalnim melodijama jer Zdena ionako nije pjevač, a kad to pokušava biti, ništa nije napredovao od vremena benda Loši dečki. Zato mu vokalni eksperimenti koje je Hrc jako dobro uobličio najbolje stoje. Nisu napadni, vrebaju iz zasjede i mistično su uklopljeni u infrastrukturu izgrađenu od raznolikih nježnih chill-out fasada.

Ovdje ima nekoliko vrsnih pjesama koje bi s potpisom Goribor doživjele zasluženi uspjeh. Recimo već spomenuta "Jebi ga" s obiljem elektronskog deep/dub naboja, a na samom vokalu je upravo St, potisnut vrlo duboko u pozadinu - 'jebi ga/ mislim, u govnima sam, postojim/ nemoj ti meni, bolje da ja tebi'. To ima smisao cjeline, dok sam Zdena šta god pokušavao vokalno interpretirati dobiva šmek zabavnog i trezvenog čeprkanja vlastite mašte iz koje ne izlazi baš ništa osobito zanimljivo. Malo seksa i erotike ("Krem", "Kuča plavog svetla"), jedna jako interesanta kratka dječja priča ("Kad zoološki vrt dođe u Zagreb"), tipična Trickyijevska, samo zajebantska spoken-word ("Predsjednik"), te jedan veoma radiofoničan komad koji odudara potpuno od ostatka materijala kao da se pokojni Karlo Metikoš napušio s The Rolling Stones i The Velvet Undreground u kojima su svirali Crveni koralji i prvi jugoslavenski r'n'r bendovi ("Kao ptica"). Ali, zna se, svi bi oni dali daleko bolje performanse.

Najzanimljiviji trenuci su kada eksperimentira ("Komada dva") i kada Hrc propusti poneki interesantan kolaž zvukovlja doveden do prijatnih noise granica Mark Stewarta & Maffie (i Stewarta solo). Da se ovaj album pojavio tamo negdje recimo sredinom 70-ih, pa čak i u 80-im, ovo bi bila velika avangarda, no danas je samo revival bez adekvatnog pedigrea. Zanimljivo zvuči u opusu Babilonaca kao eksperimentalni psihodelični pop/dub, no manjka mu konkretan sadržaj jer je ovdje iskustvo prenošenja ganje najnaglašenije nego li na svim prethodnim albumima.

Naslovi: 1.A man, 2.Friki beibe, 3.Funkfier, 4.Komada dva, 5.Krem, 6.Kuča plavog svetla, 7.Predsjednik, 8.Kad zoološki vrt dođe u Zagreb, 9.Kao ptica, 10.Jebi ga

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/10/2013