Trebalo je skoro dvije pune godine da nas Kodagain počasti s novim albumom. Zadnji je bio "Out Of Key Re, Re, Re..." objavljen koncem 2011. nafilan obradama, a 2012. godinu su samo ovjekovječili dvostrukim video DVD-om "VeberVeber presents Kodagain's 42 vol. 1&2" na kome su bila 42 video spota.

Ovdje se ponovno vraćaju u konstantnu kreaciju koja je očito stvarana i smišljana u međuvremenu, zavisno od radnih, tj. profesionalnih obaveza. Proniknuti u njihovu suštinu sasvim jednostavnog pristupa koji se bazira na Čombetovom vokalu i sitnim synth, te ritmičkim programima i Vladimir Ristićevih (alias Pekar) uglavnom legato gitara čini se najjednostavniji zadatak za laika koji bi mogao zaključiti da ovaj dvojac koji radi na dva posve razdvojena, a vrlo bliska teritorija (jedan živi u Knjaževcu, a drugi u Ljubljani) ne umije napraviti ama baš niti jednu konkretno vrijednu pjesmu, hahaha...

Zamka. Velika. Čak i za tumača underground scene.

Čombe se ponovno prihvatio obrada svojeg omiljenog SF književnika Quentin S. Crispa i još nekih koje očigledno guta i tumači svakog dana onako kao što to svi mi smrtnici razmišljamo o primjerice nekom dobrom ručku nakon svakodnevnog posla ako ga uopće imamo. Neki razmišljaju i o nekim drugim stvarima, ali one u ovome kontekstu nisu potrebne. Možda sam u krivu, možda uopće ne shvaćam što je Čombe ovdje napravio, ali čini mi se da je totalno sofisticirao svoj izraz uperivši ga upravo na ono što njega najviše pogađa i usmjerio se isključivo na sebe i svoj posao ne osvrtajući se nimalo na globalnu glazbenu scenu.

Možda niste znali da je on veterinar, osoba koja pomaže i radi sa životinjama, a stoga sam naslov albuma po Quentinovoj pjesmi "My fear of his fear of death" mnogo toga govori. Metaforički se pretvara, dakako sa svojim lijepim i ugodnim Ferry-ijevskim vokalom u različite sudbine domaće stoke i kućnih ljubimaca koje susreće po domaćinstvima u svojoj lokalnoj sredini Knjaževca i okolice. Suosjeća s njima, s ljudskim emocijama se ne želi baviti previše kad su ionako veća živina i klatež zamaskirana pod velom civilizacije, pa tako kroz Quentinove stihove govori o vječitom strahu životinje od čovjeka. Onom Bogom danom pravilu iz Biblije da je čovjek najsavršenije biće na zemlji kome je dato da raspolaže sa svim dobrima koje pronađe.

Kako, naizgled u poeziji ne postoji nikakva 'priča' već samo slaganje lijepih stihova, Quentin, odnosno Čombe koji je sastavio bogati kolaž njegovih pjesama, obraća se ugroženoj stoci iz visokog intelektualnog i emotivnog aspekta pričajući poetične, ali i bolne stihove koje je sam Quentin orijentirao na nešto posve drugo, no nema veze. Čombe je svijesno prihvatio zadatak 'svojeg straha od njegovog smrtnog straha' ironično ga povezavši sa stvarnošću koju doživljava. Pogotovo onih zadataka kada mora ubiti ili uspavati neku životinju zbog bolesti. To je težak, profesionalni posao koji mu je rutina. Mnogi smo primjerice plakali kad smo svojeg ljubimca morali dati zbog bolesti ili neke druge opačine na uspavljivanje, jebi ga, veterinar stručnjak je rekao da neće preživjeti i da će se samo mučiti, da mu je bolje skratiti muke po kratkom postupku... Držimo živinu koja nas prehranjuje, hranimo je da bude debela i sočna, a kad crkne i kad zacvrči poput Pantelije u "Maratonci trče počasni krug", onda nam je svejedno kad je stomak zadovoljen, hahaha... Uh, zafrkavam se, ali to je naša stvarnost i takvi smo mi ljudi. Ne možemo ništa protiv naše prirode, tog hranidbenog lanca s kojim smo okruženi...

Elem, većina ovih pjesama govori upravo o tome - što je u životinje, a što je u glavi veterinara, senzibilnog Čombeta koji je uz to i jako dobar vokalist, nažalost, mnogo puta i živoder, a onda prebacuje teme jednu na drugu povezujući neke naoko sasvim drugačije poeme ("Berlusconi stole my teenage girlfriend" ili "David Niven"), no opet se vraća ponovno, dakako s posve drugačijim argumentima na istu tematiku. Njegov fenomenalan i prijatan vokal jednostavno ne daje mogućnost za uzburkane strasti, kod njega to teče nonšalantno kao da se ništa nije dogodilo, kao da nema krvi i smrti, sve dok vam ne isporuči "The smell of brown rice" aludirajući na vegetarijanstvo koje je svima odbojno ili dvije jako dobre zajebancije na najpoznatijeg, ali nikad dovoljno zaštitničkog simbola Morrisseya 'meat is murder' "Morrissey hairstyle blog" i "The Patrick wheelbarrow"., hahaha... Naravno, nikad nije bila riječ o Mozovom pozerstvu, samo se Quentin, odnosno Čombe poslužio sitnom pošalicom 'šta zna angažirani mizantrop iz Manchestera o duhovnom životu živine'. Ništa. Nikad nije hranio svinje, čistio štale, prebacivao kamare životinjskog izmeta, samo je odlučio prestati jesti meso da bude poseban i postao je gay jer su ga sve djevojke iznevjerile i razočarale. Uz to je ubačena i jedna sasvim sitna prispodoba, tradicionalna pjesma "Prošetala carica Milica" u kojoj je sasvim nezamjetna, pa i skrivena uloga konja koji je uznojen pretvoren u belu penu. Danas mladi ljudi, nažalost ne znaju da konj nakon vraških teglačkih muka ispušta bijelu sluz poput sapunice.

Ove iznimno kratke pjesme od jedne do dvije minute nemaju ama baš nikakav refren, nikakva ponavljanja, nikakve repeticije, nikakve banalne klišeje pop-pjesme, već bogatu lirsku priču, vrlo sofisticiranu, samozatajnu iz percepcije Čombeta. Možda sam krivo protumačio, možda se samo pokušava dodvoriti onim nekim rijetkim ljubiteljima još uvijek neprepoznatog genija Quentina koji će kad-tad biti širom otkriveni poeta, ali mislim da se ne varam iz onog najdubljeg umjetničkog aspekta.

Ocjenjivati samu glazbu Kodagain na ovome albumu može i degutantni imbecil kakvih na radio programima imamo mali milion, no značenje pjesama i to samo senzibilno poigravanje sa suštinom personifikacija, metafora i raznih poetsko-vokalnih igara nije banalna zafrkancija Čombeta i Pekara. Kreativan su dvojac izvan struje, ne dodvoravaju se apsolutno ničemu, rade u tami svoje aure, neprestano su posebni i jedinstveni, te očaravaju sa simbolikom, mirnoćom i vječitim prikazom realnosti tupih, zatucanih ljudi, koji konformistički još uvijek smatraju da je prva kokoš izašla iz jajeta. Kodagain je u pravu po svim relacijama već 13. puta.

Naslovi: 1.My fear of his fear of death, 2.Inside my head, 3.Door to door, 4.Think of me in Uji She, 5.Haunted by death, 6.Berlusconi stole my teenage girlfriend, 7.David Niven, 8.Ghostly Brian, 9.For no clear reason, 10.Night harbour, 11.El paraguas, 12.How are you Harry, 13.Bake bread, 14.Single, 15.Crossroad, 16.Failures, 17.Herakles, 18.Radish patch rain, 19.My well know views on the subject, 20.Not sure about Sookie, 21.One day I shall come back, 22.One misty moisty morning, 23.Radical, 24.Snow on poppies, 25.Three fold moto scooter, 26.Sara read, 27.The smell of brown rice, 28.Justin Isis, 29.Zero R, 30.Garden of forking paths, 31.Morrissey hairstyle blog, 32.The Patrick wheelbarrow, 33.Prošetala carica Milica, 34.Uri Geller, 35.Safe inside my mind

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/12/2013