Podsjetnik na nekad sjajne art synth-pop dane benda Propaganda i gotovo neprimjetne solističke godine provedene na samoj margini pop scene njihove pjevačice Claudie Brucken.

Točno nakon punih 20 godina pojavio se nosač zvuka potpisan sa imenom nekadašnje frontwoman njemačke art synth-pop skupine Propaganda iz Dusseldorfa. Da se prisjetimo, to je bio bend kojeg je 1982. osnovao Ralf Dorper iz industrial sastava Die Krupps, te je uz pomoć tada vrlo moderne trendly produkcije Trevor Horna i njegove etikete ZTT ostvario prilično lijep uspjeh sredinom 80-ih godina elektronskim funky/synth-pop singlovima "Dr. Mabuse" (1984, UK no.27), "Duel" (1985, UK no.21) i "Machinery" (1985, UK no.50) koji se još i dan danas se povremeno zavrte na radio programima prisjećajući se vremena synth-popa, dance-rocka i elektronskog new-wavea izmješanog s utjecajima Ultravox, Kraftwerk, Gary Numana, The Human League, Simple Minds, Roxy Music i Japan. Debi album "A Secret Wish" (1985, UK no.16) bio je prvorazredni pogodak sezone sa mračnom elektronskom atmosferom, plesnim kompozicijama i art-pop elementima sa sintetičkim orkestracijama, te obradama stihova Edgar Allan Poe-a u electro-gothic pjesmi "Dream within a dream", kao i po gostovanju David Sylviana i čudnovatim fikcijskim tektovima od kojih su neki bili nadahnuti filmovima režisera Fritz Langa. Paralelno sa velikim uspjehom Hornove etikete ZTT i bendova Frankie Goes To Hollywood i The Art Of Noise, Propaganda se idealno proturila kao njihova nešto alternativnija rođakinja, te se na živim nastupima pojačala sa dva vrsna instrumentalista - basistom Derek Forbesom koji je upravo te 1985. napustio Simple Minds, te sa Steven Jansenom, bubnjarem nekadašnjih Japan koji su se razišli 1983. Interesantno, u bendu je jedno kraće vrijeme proveo i prvi bubnjar Simple Minds Brian McGee koji je s Propagandom radio njihov drugi, a ujedno kako je vrijeme pokazalo i posljednji album "1234" (1990, UK no.46) koji je prošao potpuno nezapaženo.

U svemu ovome Claudia Brucken je djelovala samo kao pjevačica kojoj se nisu nudile nikakve kreativne opcije u bendu, pa je 1987. sa Thomas Leer-om osnovala duet-projekt Act koji je 1988. objavio simpatičan, ali i presterilan synth-pop album "Laughter, Tears And Rage", potom je napustila Propagandu i krenula u solo karijeru objavivši 1991. debi album "Love: And A Million Other Things" (Island Records), no kada je trebala zakoračiti u show-biz, jednostavno je nestala iz širokog dometa radara pop-scene. Kako se još 1985. udala za britanskog novinara i suvlasnika etikete ZTT, Paul Morleya, okrenula se porodičnim obavezama tek se sporadično pojavljujući kao gostujuća vokalistica na nekim posve neprimjećenim kolaboracijskim singlovima i pjesmama. Bile su to suradnje sa Jimmy Somervilleom (singl "Run from love", 1991), Spirit Free ("Halleluhwah", 1994), The Brain ("I'll find a way", 1996) i Oceanhead ("Eyemotion", 1997). Godine 1996. udružila se sa Paul Humphreysom iz OMD (Orchestral Manouvres In The Dark) s kojim je počela raditi na svojem drugom solo albumu koji se nikada nije pojavio, već se nakon gotovo pune decenije neaktivnosti pojavio pod nazivom "Instead" (2007) kojeg su oboje potpisali kao zajednički projekt OneTwo. U međuvremenu su se ponovno okupili i Propaganda kojima se priključila i Claudia, no bend unatoč višegodišnjim pripremama materijala za novi, treći album još uvijek nije obznanio svoj definitivni povratak na scenu. Propaganda je samo 2006. objavila singl "Valley of the machine gods", a 2010. remasteriranu verziju sjajnog debija "A Secret Wish" (UK no.92), ali kako je očekivani uspjeh izostao, bend se očigledno povukao održavši samo jedan promotivni koncert 2.III 2011. u londonskoj Scali u postavi sa originalnim članovima Ralf Dorperom i Susanne Freytag kojima su se pridružili kao gosti Glenn Gregory i Martyn Ware (obojica iz Heaven 17) i pjevač Andy Bell (Erasure).



Tako se na ovoj relativno prijatnoj i prihvatljivoj kompilaciji po očekivanju pojavilo nekoliko dobro znanih pjesama, tj. hitova Propagande koje slijedi kronološki poredan niz skladbi potpisanih Claudijinim imenom. Uz neizostavne hitove Propagande "Dr. Mabuse (a paranoid fantasy" i "Duel", ovdje je uvrštena znatno promjenjena varijanta "Machinery" pod naslovom "(The beta wrap around of) machinery" u elektronskoj izvedbi (original je bio kombinacija elektronike, gitara i živih instrumenata). Na žalost, izostavljena je njihova ultimativno najjača pjesma "Dream within a dream" koja bi posvjedočila o posvemašnom artističkom umijeću kakvog je valjalo nastaviti, no bend se zbog Trevor Hornovih producentskih ambicija u drugoj polovini 80-ih pretvorio u supergrupu koja je vrlo brzo izgubila svoju originalnu draž i smisao za mračni synth-pop. Također je veliki propust kompilacije što se na njoj ne nalazi ama baš niti jedna od onih navedenih suradnji, pa čak nema niti hitića "Run from love" sa Jimmy Somervilleom koji je bio zadnji veći trzaj Claudije na pop sceni.

Pjesme poput singla "Absolutely immune" iz 1988. urađenog kao projekt Act ili "Snobbery and decay" sa drugim, onim brkatim frontmenom FGTH, Paul Ruthefordom u dozlaboga sterilnoj sintetičkoj produkciji danas zvuče samo kao blijedi odjek šupljikavog synth-popa sa elektronskim bubnjevima kakvog valjda samo još uvijek povremeno zna napraviti Tonči Huljić. Na svu sreću, taj pomodarni hir je ubrzo nestao iz Claudijinog repertoara, pa nam tako ovdje nudi dva vrlo lijepa singla sa jedinog solističkog albuma "Love: And A Million Other Things" (1991). Prvi je lagana electro-pop balada "Kiss like ether" prošarana piano melodijama, prozračnim ambijentalnim pasažima i bogato aranžiranim levitirajućim vokalima, a drugi je tipični Depeche Mode/ New Order plesni komad "Absolut(e)" kojeg se očito nije promocijski poguralo mada je imao sve šanse da postane barem omanjim hitom jer ga je između ostalog radio i Stephen Hague, član Pet Shop Boys i New Order. Nakon toga su nanizani radovi sa Andy Bellom iz Erasure (klasični electro-pop "Delicious", 2005), pa dvije pjesme iz repertoara OneTwo (laganice "Cloud 9ine" rađena u kolaboraciji sa Martin Goreom iz Depeche Mode i "Sequentila", 2007), dva zanimljiva komada koji ptotežu elemente techno-trancea ("Light the way/ radio seduction edit)" i trip-hopa ("Night school" u vokalnom maniru Madonne), a kao posebna poslastica izdvaja se obrada hita David Bowiea i Pat Metheneya "This is not America" koja je otpjevana vrlo visokim baršunastim glasom koji može zavarati da iza njega stoji Kate Bush. Na koncu, ovdje je prisutna i malo znana Claudijina kolaboracija sa pijanistom Andrew Poppyijem s kojim je 2005. snimila album "Another Language" (pjesme samo za vokal i piano), te je balada "In dreams..." stavljena da zatvara ovaj jednosatni presjek njene karijere.

Šteta je što se Propagandi ovdje posvetilo vrlo malo prostora jer je to bio najznačajniji, najkomercijalniji, a i najkreativniji dio njezine karijere mada u njemu nije sudjelovala kao autorica već samo kao vodeća pjevačica. Nije da joj je ostatak karijere bio nešto slabiji, ali izostaviti s popisa nekoliko vitalnijih pjesama iz razdoblja 1984-1985 može se smatrati priličnim propustom. Ovako nekome tko nije upućen u to što su svojevremeno bili Propaganda, s ova tri prisutna hita može se činiti da su samo bili nekakav priljepak tada već prohujalog synth-pop trenda. No, kako god, ipak je prijatno znati da je Claudia Brucken još uvijek aktivna, te mada nema čak niti oficijelnu web-stranicu, od nje se još uvijek može očekivati poneki rad potpisan njezinim punim imenom i prezimenom, ali nadam se da na to neće trebati čekati narednih 20 godina.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/10/2011