Tinejdžersko je razdoblje za mnoge pripadnike društva čiji smo članovi vrlo zbunjujuće i stresno razdoblje. Takvim se, uz manjak značajnijih bioloških promjena, može nazvati i kriza srednjih godina koja većinu "udara" nakon četrdesete. Indie-rock kao više ili manje definirani glazbeni žanr (neovisno o independent aspektu) u očima mnogih, zbog neznanja ili podsvjesnog zanemarivanja činjenica, često je još uvijek percipiran kao relativno mlad žanr. Međutim, indie je još od svoje pojave ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća proživio izuzetno plodan i raznolik životni vijek koji nisu narušili ili nagrdili klasični tinejdžerski problemi. Nedaće su za žanr počele nešto kasnije, i to u godinama neposredno nakon njegovog ponovnog "rođenja" u obliku raznih pankom ili art-rockom inspiriranih revivala.

U tom se razdoblju, kao što se u određenim trenucima tijekom glazbene povijesti događalo s grungeom, britpopom i drugim žanrovima, dogodilo ono neizbježno za svaki glazbeni "trend" koji čvrsto zauzme prvenstvo među rockom definiranim žanrovima - pojavljuju se pop verzije istih. Svojevrsni proces sterilizacije "originalnog" indie-rock zvuka početka stoljeća (ili bar onog koji najčešće vezujemo uz indie glazbu tog razdoblja) primjetan je ako usporedimo inicijalno i trenutno precijenjeni debi album Arctic Monkeysa koji su epohalnu neukrotivost i nepredvidivost Libertinesa pretočili u nešto uglađeniji, sterilniji i ljepše upakirani paket. Whatever people say I am, that's what I'm not je, unatoč tome, bio i ostao vrlo dobar album koji se itekako snašao u tadašnjim glazbenim strujama.

Navedenom procesu tu nažalost nije bio kraj budući su iz zvuka bilo kakvu dozu uzbudljivosti, spontanosti, opasnosti i iskrene emocije u svrhu (pre)prodavanja širim, laički nastrojenijim masama uspjeli izvući upravo popularno zvani "kooksi" (ja ih tako neću zvati). U formatu koji nije pogrešno nazvati bojbendovskim, sastav je od svog začeća izdao četiri studijska albuma. Čak i ako se stavi na stranu njihova pretjerana ušminkanost te lažni i isforsirani bad boy imidž, teško je ne zamijetiti dodatni pad u kvaliteti koji je donosio svaki novi album. Vjerojatno je upravo iz tog razloga odlučeno da se slaganju redoslijeda pjesama na ovoj best of kompilaciji ne pristupa kronološki. Iako se to pokazalo kao mudra zamisao, nikakvi marketinški trikovi nisu uspjeli prikriti prilično ružnu realnost slabih pop pjesmuljaka koji sačinjavaju bendovski katalog.

Što se instrumentalno-vokalnog dijela tiče - bendu se mogu zamjeriti prvenstveno prevelika upotreba neimaginativnih melodija i standardnih pop fillera (dududu-ova i ouououo-ova), ali i potpuna nemogućnost bilo kakvog učinkovitog eksperimentiranja. Čak i kad čvrsto ukalupljeni The Kooks odluče preuzeti i najmanji rizik, sve što dobijemo su pjesme poput Matchbox s loše uklopljenim raggae utjecajem te Down - uvjerljivo najgoru pjesmu na albumu, koja osim što odaje "čitali smo o bluesu na wikipediji" dojam, uz užasan tekst i naporne vokale zvuči kao loša P!nk obrada. Koliko god stanje bilo loše u navedenom aspektu, znatno je lošije u onom tekstovnom.

Iskreno, ni sam ne znam s koje bi polazišne točke počeo kritizirati liriku, budući na albumu de facto nema pjesme koju (u najboljem slučaju) možemo nazvati prosječnom. Kompilacija (a vjerojatno i kompletna diskografija benda) ne sadrži nijednu pjesmu u kojoj se ne spominju riječi poput love, girl ili baby, a same su teme odrađivane izuzetno plitko. Tako Pritchard uglavnom izigrava facu u koju su sve djevojke, opisivane isključivo kao lijepe, dobre ili "loše", manijakalno zaljubljene, uz izuzetke u kojima je on istim djevojkama slomio tinejdžerska srdašca. Tako us nevjerojatnu plitkost i neuspjeh u očajničkim pokušajima stvaranja bilo kakvog erotskog ili stvarnog emocionalnog naboja, Pritchard često zvuči kao narcisoidni šovinist koji čak i pjesmu naslovljenu Eddie's gun započinje riječima "Did you see the way she looked at me? ". Pritchardovim lirskim grijesima tu ni približno nije kraj pa tako tekst pjesme Broken Vow neodoljivo podsjeća na poznatu Pobjeg'o Sam, ljigavih "rockera" iz Opće Opasnosti. Kao pozitivnije numere s kompilacije se mogu izdvojiti tek Always where I need to be, Is it me, Ooh la te Be who you are koje zapravo služe kao iznimka (ili iznimke) koja potvrđuje pravilo.

Za kraj treba naglasiti da se ne smije zaboraviti da je ovo kompilacija, a ne standardni studijski album, što za The Kooks samo dodatno pogoršava situaciju. Tako je činjenica da je unatoč relativno impresivnim prodajnim brojkama s početka karijere, na temelju kojih su superiornom Wilcou pomalo kulturocidno "maznuli" headlinerski slot Inmusica 2016., glazbeno gledano, sastav za sobom ostavio - baš ništa.

ocjena albuma [1-10]: 3

ivan blažinović // 07/01/2018