Otkako su Black Sabbath najavili povratnički album s Ozzy Osbourneom, svako malo se pojavi neko izdanje koje im ide u prilog, a evo, ovi kanadski post-hardcore metalci su ne budi lijeni ponovno reizdali svoj album iz 2012. godine, dodali 4 nove pjesme i čak 5 obrada Black Sabbath.

Onaj već objavljeni dio materijala od 11 pjesama je ostao nepromijenjen, a nove 4 pjesme su u otprilike sličnom stilu. "Wolf clan" se odlikuje tromijim tempom i solidno balansiranom atmosferičnom dinamikom na razmeđi post-hardcorea i sludgea, "The great divide" je dobra obarača puna zanimljivih i melodično savitljivih riffova gitarista Scott Middletona, a "Sonic mind assault" i "Over it" su kratke i urnebesne hardcore razarače (u prosjeku oko 2 minute).

Svakako najinteresantniji dio su obrade Black Sabbath ili bolje rečeno zadatak kojeg si je bend stavio na trpezu budući da Middleton rijetko solira, a kod Tony Iommija je to uvijek bilo pitanje kompaktnih nadogradnji, prestiža i finesa. Također je zanimljiva uopće sama ideja kako te pjesme može adaptirati ovakav bend koji je tek u vrlo rijetkim slučajevima, osim sludge karakteristikama mogao upućivati na neku zajedničku povezanost s Black Sabbath, kao i metamorfoza frontmena Liam Cormiera na Ozzyijev vokal. Za ovu priliku Cancer Bats se nazivaju Bat Sabbath.

Prva obrada "Children of the grave" je začudno, vrlo dobro uspjela kao žestoki komad. Middleton solira, a Cormier je vokalno otišao u sasvim drugačijem smjeru otpustivši glas u dublje registre. Daleko je opakiji, puno grčevitiji, no nimalo se ne trudi oponašati Ozzyija što je palac gore ako se samo podsjetimo kako su Ozzyijeve pjesme znali izmasakrirati Ronnie James Dio, Ian Gillan, Glen Hughes i Tony Martin koji su imali teške zadatke na mikrofonu kao frontmeni Black Sabbath. Jest, za fanove Sabbatha to nije to, ali kao odušak ovih Kanađana izraslih iz hardcore/metal scene je sasvim prihvatljiva verzija. "Into the void", koja je zajedno s prethodnom ranih 1970-ih zahvaljujući jednom kritičaru koji je primijetio mračni, prljavi, tromi i muljeviti zvuk Iommijevih riffova ustoličila cijeli sludge žanr koji je svoju definiciju dobio sredinom 80-ih preko radova Flipper i Melvins, a kasnije se transformacijama dobio i novi podžanr - stoner. Ovdje su Cancer Bats odigrali također sasvim dobru partiju od 5 i pol minuta u kojoj sve štima, a također su i basovi Jaye R.Schwarzera vrlo dobro usklađeni po Geezer Butlerovim štosevima koji je ritmove pretvarao u melodije.



Oko čuvene "Iron man" se mogu lomiti koplja; nema onog čuvenog metaliziranog vokala na uvodu, a grčeviti Cormierov vokal ovdje baš ne paše. Trebalo je to 'senzibilnije' otpjevati i općenito se smatra da niti jedan od Ozzyijevih nasljednika nije uspio na adekvatan način udahnuti dušu toj pjesmi. Ah, šta će te, to je bila jedna od mnogih pjesama koju je samo mogao i znao otpjevati Ozzy i više nitko drugi. "N.I.B." je opet dokaz kako hardcore pjevač ma koliko god da se uživio u Ozzyijevu ulogu ne može vratiti esencijalnu vrednotu originala, no zato je može formirati u svom stilu, naravno, pozivajući se na Lucifera. Kad ne bi bilo originala, ovo bi bio jedan veliki mračni korak za Cancer Bats, a i mogući hit. I na koncu, posljednja obrada "War pigs" koju su obrađivali mnogi (čak i Faith No More) ponovno pati od boljke Cormierovog vokala koji se ovdje potrudio biti najgrublji, najdublji i najopakiji. Njemu to doduše dobro pristaje, pjeva u melodiju i akord, ali da ne znamo original, bila bi to jedna sasvim drugačija pjesma. Možda čak i bez karizme i bez nekog većeg značaja mada govori o metaforičkim pozadinama bezumlja u Vijetnamu koncem 60-ih i početkom 70-ih upravo samo zato jer Cormier nije osobit pjevač.

Inače, tehnički i produkcijski gledano, realizacija je odlična, svirka benda koncizna s prljavim zvukom i sasvim pristojno bi mogli zamijeniti Black Sabbath ako se ikad za to pokaže potreba. Ali zna se, Ozzyija definitivno nitko ne može zamijeniti u tim legendarnim pjesmama.

Gledajući generalno, ovdje su Cancer Bats na svoj način položili ispit zrelosti i nikoga nisu prevarili. Pošteno su ponovno reizdali prethodni album s novim pjesmama i obradama, pa se tako uz klasični "Dead Set On Living" koji je iznosio tek 40 minuta dobije još isto toliko novog materijala kojeg su komotno mogli objaviti kao novi album. Nekome će Cormierovo pjevanje biti ogavno i neubjedljivo spram Ozzyija, no u principu, to je njegov najveći mogući doseg. Jasno je da on bolje od ovog ne može, ali zato je bend pokazao da od njih vrijedi očekivati jako dobru svirku na predstojećim izdanjima i moguće stilske zaokrete.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/07/2013