home > mjuzik > The Spark That Moves

kontakt | search |

CANCER BATS: The Spark That Moves (Bat Skull/ New Damage, 2018)

Nisam se nešto osobito prevario. Kod posljednjeg albuma "Searching For Zero" (2015) napisao sam da će vjerojatno naredni osvanuti 2017., a evo, objavljen je godinu dana kasnije jer nisam mogao pretpostaviti da će bend odraditi lavovski dio posla na turneji kao tribute Black Sabbath pod nazivom Bat Sabbath, imenom kojim su ga još prije skoro desetak godina krstili fanovi jer je bilo mnogo elemenata sludge/ stonera u njihovom hardcore punk-metalu.

Također, taj "Searching For Zero" im je bio ubjedljivo najslabiji album u karijeri, a ovaj šesti po redu pokazuje znakove znatnog poboljšavanja. Nema više onih stereotipnih fraza, nadajmo se da su s tim zadnjim radom, a i tribute turnejom pospremili prošlost u ladicu vlastite ostavštine, te da se okreću u kreativnijem smjeru jer ove 34 minute dovoljno pokazuju kako su se britko isklesali doradivši svoj hipnotički stoner hardcore metal punk u fino izgrađene kraće pjesme (u prosjeku po 3 minute) gdje se gitarist Scott Middleton razigrao do mile volje šetajući svim navedenim žanrovima protežirajući riffove, izrezano-zaštopane/ prikočene disonante i poneku solažu, a ionako uvijek bijesan i ljutiti frontmen Liam Cormier je ovaj put dobrano porašpao vokal napenalivši ga na opaku jezičinu isporučujući himnične slogane s gomilom uvrnutih stupidarija, jer kakav bi to hardcore-punk/ metal bio, a da nema kretenastog senzibiliteta.

Okey, mnogo se koplja polomilo oko njegovih ranijih stihova koji su na prethodnom albumu dosegli zavidan nivo benavosti, ali, Bože moj, tako to i treba biti. Pa niti Stonesi ili Iggy Pop nikad nisu imali inteligencijom opaljene tekstove, već porivom libida i kultom vlastitog spolovila. Promatrati Cormierovo izvikivanje stupidarija je benigna stvar, a pogotovo ih komentirati i nešto pametovati o njima isto kao i Patarene koji su vikali 'ajmo svi na pišanje', brijali motornom pilom i falšali kol'ko oš. Nema tu neke velike filozofije, samo što su Cancer Bats došli u poziciju velikog, svjetski popularnog benda koji je svoju glavnu bazu fanova našao na Britanskom otoku, a za tu audijenciju ne trebaju osobito produhovljene lekcije. Pa nisu oni tamo neki Sirijci, Kurdi ili Balkanci kojima je egzistencija na prvom mjestu, a životna zajebancija na zadnjem izuzev ako nisi Todorić ili Mamić. Ih!



Uz neke standardne pokazatelje koji su osnovni dio njihovog stila, ovdje ima i poprilično kompleksnih gitarsko-ritmičkih prevrata: "Brighest day", druga skladba po redu razara višeslojnim paralelama. Prvi dio je nafegani Fugazi iz najžešće faze ko' "In On The Killtaker", a onaj drugi uronjen je u rascjepkani sludge metal. Himničan "We run free" je plesni punk koji ponovno uranja u neprijeporni stoner/sludge u kome se Middleton odvažio i na solo improvizacije, "Space and time" je točka gdje se spajaju metal i punk, "Bed of nails" povratak u punk, "Headwound" prizove neke od ponajboljih momenata Kyuss i ranih QOTSA (ima čak i prateći vokalni chorus), a "Fear will kill us" čak iznenađujuće počinje odjekom klavira, ali niti kakvog govora o nekoj baladičnoj limunadici. Doduše, ovo je najtromija stvar uz "Can't sleep" u relativno umjerenom tempu bliskom Corrosion Of Conformity, a kako album odmiče, svaka naredna kompozicija pokazuje neke novotarije Middletona na gitari kojom amblematično pečati ultimativno visoki kreativan status benda. Bez njega, Cancer Bats bi bili samo prosječno, pa čak i ispodprosječno zanimljiv transžanrovski bend, a možda čak ne bi bili niti transžanrovski, nego striktno 'nešto' od svih spomenutih kombinacija koje redom izbacuje u svakoj pjesmi. Umije vrlo vješto baratati žicama i niti jedan 'teški' žanr mu nije stran. Mogao bi se bez problema naći u bilo kojem heavy, punk i hardcore bendu.

Kao posebna poslastica za kraj, u završnoj, gotovo hip-hop pjesmi "Winterpeg" gostuje Chris Hannah iz Propagandhi odvalivši melodično-recitatorsku rolu u drugom dijelu pjesme znatno poboljšavajući već pomalo i prerisane i po pedeseti puta iskopirane Cormierove fraze. Ali okey, pa ne mogu svi biti Jacob iz Converge ili Henry Rollins, ali kako god, ovaj album je znatno oslobođenje spram prethodnika i zaslužuje pažnju na te 34 minute.

Naslovi: 1.Gatekeeper, 2.Brighest day, 3.We run free, 4.Space and time, 5.Bed of nails, 6.Headwound, 7.Fear will kill us, 8.Rattlesnake, 9.Can't sleep, 10.Heads will roll, 11.Winterpeg

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/07/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Slash, EP

TH/S /S SH/T: Slash, EP (2018)

| 16/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: S tobakom so se igrali, a sami so ostali

MATEJ KRAJNC: S tobakom so se igrali, a sami so ostali (2018)

| 15/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Passiflore, re-issue

LE FRUIT VERT: Passiflore, re-issue (2018)

| 14/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Prekleta vročina, EP

MATEJ KRAJNC: Prekleta vročina, EP (2018)

| 13/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Atam

MATA: Atam (2018)

| 12/08/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*