Kanadski četverac iz Toronta koji je donio jedno od pritajenih remek djela suvremenog hardcorea "Hail Destroyer" (2008) i iznenađujuće uspješan treći "Bears, Mayors, Scraps & Bones" (2010, UK no.36) zahvaljujući i obradi "Sabotage" Beastie Boys, te djelomično učvrstio pozicije s četvrtim "Dead Set On Living" (2012, UK no.49), došao je u situaciju predvidljivosti očito se tražeći na pogrešnim mjestima. Nije greška kad se bend iz 'novog svijeta' više prepušta u okrilje britanskih fanova koji su im postali zlatni rudnik, ali je pogrešan korak što više ne pokazuju niti najmanje gubitnički svjetonazor u lirici koja im je ionako bila najslabija točka mada su mnogi u njima vidjeli i osjetili onaj zabavniji i otkačeniji dio hardcorea što je upravo i rezultirao odmjerenim pogotkom u ciljani auditorij osvojivši njihove ogromne simpatije.

Mada niti ranije nisu briljirali s izborom tema, one su ovdje na novom, petom albumu površne i preopterećene mainstream univerzalnošću tek tu i tamo isporučivši poneki konkretniji stih 'previše je prijatelja umrlo ove godine' (u najprljavijoj "Arsenic in the year of snake") ili herojske požrtvovnosti u prve dvije ponajbolje "Satellites" i "True zero". Frontmen Liam Cormier jest natopljen emocijama i vriskovima, no svaka njegova teza pokazuje smisao za apolitički i asocijalno orijentiranu zajebanciju bez potrebite prgavosti i agresije ne donoseći nikakav iole bitniji stav, da se ne kaže revolucionaran ili barem malo ideološki s obzirom na reputaciju jednog od najpopularnijih i najžešćih bendova današnjeg hardcorea. Ako se sjećate barem prošlog albuma na kome su imali 2-3 solidne tekstualne intervencije, posebno o suprugi koja se na smrt preplašila, onda je jasno da to ovdje manjka i da je jedini zalog "Searching For Zero" otkrivenje ničega - ljudske praznine i otuđenosti s kojom nikome ne idu u osobitu korist, odnosno još su bezazleniji i ne upuštaju se u nikakvu duboku poetiku.

Gitarist Scott Middleton je sasvim dobro kanalizirao serijal zanimljivih riffova, a žestoke pjesme koje osim prve tri navedene slijede, znatno padaju u tempovima ponovno skretajući u koketiranje sa sludge etikom i nezaobilaznim utjecajima Black Sabbath i Black Flag zbog kojih im mnogi s razlogom nazivaju Bat Sabbath. Takvi tipični primjeri su "Beelzebub", "Cursed with a conscience" i troma psihodelična "Dusted". Još jedini iskonski hardcore dopire iz kratke "Devil's blood" s nepotrebnim laganijim breakovima, dok je ponovno jedan adut 'maznut' iz ostavštine prošlosti - "Buds" koji neopisivo asocira na nešto vrlo blisko nalik na klasične riffove Uriah Heep. Na prošlom albumu su također koketirali s Uriah Heep, sjećate se? U pjesmi "Drunken physics"...

Bend i dalje održava svoju upornu furku mutnih i nejasnih, pa čak i bezvezno depresivnih tekstova koji to u principu i nisu, no nanjušili su izuzetno pogodan britanski teren, sada već odraslih tinejdžera koji ih doživljavaju kao neku pravu robu za mistične fikcije. Medo, Gradonačelnik, Čvarak i Koščati (to su im nadimci) su ponovno uperili stremljenja ka ciljanom auditoriju, jer svatko ide tamo gdje ga se traži i voli, ne? Što se mene tiče, ovo im je daleko najslabiji rad u dosadašnjoj karijeri. Naredni album će vjerojatno pristići 2017. godine.

Naslovi: 1.Satellites, 2.True zero, 3.Arsenic in the year of snake, 4.Beelzebub, 5.Devil's blood, 6.Cursed with a conscience, 7.All hail, 8.Buds, 9.Dusted, 10.No more bull shit

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 21/03/2015