Album koji uz 13 autorskih pjesama sadrži i sjajnu obradu "Sabotage" Beastie Boys, treći je rad kanadskog hardcore/punk/metalcore banda koji se 18.IV 2010. obreo na UK no.58. Respekt?!

Igrom slučaja nisam stigao recenzirati prethodni album "Hail Destroyer" iz 2008. ovih kanadskih hardcore punkera, a već je stigao, novi, treći po redu...

Osnovani su u Torontu 2004. nakon raspada heavy metal banda At The Mercy Of Inspiration odakle je došao gitarist Scott Middleton koji se udružio sa tada neznanim pjevačem Liam Cormierom. Obojica su zajednički tražili odgovarajući band koji će kombinirati heavy zvuk sa punkom, hardcoreom i metalom pod primjetnim utjecajima Led Zeppelin, Down, Black Flag i Refused. Nakon prvog demo materijala objavljenog početkom 2005., postava se utvrđuje sa konstantnim bubnjarem Mike Petersom, dok je stalni basist Jaye R.Schwarzer došao 2007. tek nakon debi albuma "Birthing The Giant" (prvi basisti bili su Andrew McCraken i Jason Bailey). Drugim albumom "Hail Destroyer" (2008) učvrstili su svoj hc/punk-metalcore položaj ugostivši Wade MacNeila iz Alexisonfire i Black Lungs, te Tim McIlartha iz Rise Against. U Europu su dolazili nekoliko puta; između ostalog nastupali su sa švedskim melodičnim metalcima In Flames i kanadskim post hardcoreašima Billy Talent s kojima su održali turneje po Britaniji i zapadnoj Europi, što im je na koncu donijelo i veliki uspjeh.

Naziv trećeg albuma "Bears, Mayors, Scraps & Bones" zbir je njihovih nadimaka, tako da se unatoč komičnom imenu, ovdje ipak ne nalazi ništa što bi u fabuli asociralo na ovaj kolaž, u nas preveden kao 'medo, gradonačelnik, čvarak i kost' (to su im nadimci). Naprotiv, ovdje se nalazi zbir prilično nespretne poezije koja je na razmeđi ozbiljnosti i satire što se posebno ističe u "We are undead" ('najsjajniji izgledi najtamnije duše, nitko ne pada, vrijeme nas ne može promijeniti') ili "Scared to death" ('to su riječi koje ja govorim/ ja sam iskren, električan/ ravno iz srca'). A da se ne spominje katastrofalni stih 'ako me ubiješ, umrijeti ću za tebe'... Većina tekstova osjetno pokušava ubrizgati dozu 'sudbine' i 'mraka' u sadržaj, bilo putem emocija ili da ih lupaju direktno u glavu (najčešće putem komičnih horor emocija), ali se ipak osjeća da nemaju određenu dosljednost osim ispunjavanja fraza za malodobne tinejdžere, a možda i one nešto starije koji u ovome vide nešto izuzetno. Više bi se reklo da imaju priliv delikvencije koja se pretvara u bjesnoću. S razlogom ili ne, kako kome, ali ovdje je osnovna baza prije svega nafuravanje koje je, čudom upornosti, uspjela i rezultirati iznimnim uspjehom zahvaljujući nekolicini europskih turneja koje su obuhvatile i glavni bastion - Britaniju. Mnogi su spremni garantirati da se ovdje nalazi jedan od ponajboljih covera 2010. u obliku čuvene "Sabotage" Beastie Boys kojima su Cancer Bats udahnuli novu dimenziju potpunim hardcore/metalcore zvukom kakav primjerice manjka u mainstreamu od izostanka RATM. Jest, pjesma je ionako u originalu vrlo kaotična, a u njihovom slučaju je vrlo jednostavan prijelaz sa hip-hop/rocka na sludge-metal, koji, za divno čudo, zvuči sjajno opičeno. No, ako uzmemo da je to ujedno i posljednja stvar na albumu, ostatak materijala ne tetoši previše svojom sirovom snagom koju cijelina kao takva sadrži. Štoviše, ovaj njihov uspjeh (UK no.58) je iznenađujući s obzirom da neke od glavnih 'zvijezda' ovakvog stila nikada nisu dospijele niti među 100 najprodavanijih. Moglo bi se ovdje razglabati štošta (doduše ima vrlo dobrih kompozicija, primjerice "Sleep this away", "Trust no one", sludge-metala "Darkness", odličnog drugog singla "Dead wrong" ili sarkastične "Black metal bicycle"), ali u kompletu gledano, bez obzira na kompaktan spoj punka i tromijeg metal/hardcorea, što sve skupa zvuči vrlo 'trendly', taj snažan osjećaj kojeg stvara njihova glazba posve je raspršen u neinventivnim, gotovo banalnim tekstovima koji, vjerovali ili ne, strahovito asociraju na pretencioznost koju su oduvijek gajili Depeche Mode. Ili jednostavnije, onako kako bi Depeche Mode pisali tekstove da su umjesto synthova uzeli gitare i pokušli prangijati punk/metal koji niti izdaleka ne bi bio nalik Disfear, ranoj Metallici ili Discharge. Ili još bolje rečeno, onako kako bi RATM zvučali da nisu imali jasno izrazitu socio-političku crtu. Nalik na Linkin Park. Možda će Cancer Bats jednog dana postati i veliki band, a ako se to dogodi, najviše zasluge imati će ovakvi neodređeni, nejasni, mutni, mističnim bedastoćama obavijeni tekstovi, te naravno, glazbeni stil, koji je taman ono što 'srednja struja' konzumenata i traži od hardcore/punk/metalcore undergrounda.

Cancer Bats imaju odličan zvuk i produkciju, imaju crte brutalnosti, odličan mainstream groove, ali nemaju pjesme, poruku i sadržaj. Eh... to je show-bussines. Tja. I možda će zbilja biti veliki band. Jer imaju odličnu muziku sa svim potrebnim sastojcima, a istovremeno vrlo malo konkretnog sadržaja.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/04/2010