Još u vrijeme kad se ovaj tročlani ženski zagrebački bend zvao Ž/buka i imao dva demo EP-ija "Plavuša nije kul" i "Drugi demo" (oba 2008), jedan eminentni stručnjak mi je rekao da cure jako loše sviraju i da od njih nikad ništa neće biti. U to doba cure su tek počinjale s karijerom od 2006. prvotno noseći ime Žoržet (s bubnjarkom Melitom iz Spine), da bi se od mjeseca listopada 2007. prozvale Ž/buka. Jest da jedina konstanta u postavi Eva Badanjak (gitara, vokal, a danas i synth) još praktički poput najranijih Sonic Youth nije znala niti gitaru držati, no njena hrabrost je bila iznimna da se uopće popne na pozornice klubova Time, Praćka, Sax (ili jednog nastupa u Sesvetskom Kraljevcu) gdje je kroz nekoliko sezona s promijenjivom postavom pekla i čeličila zanat. Od tada pa sve do danas kroz bend su prošle Dina Jokanović (bubnjevi ex-Fishy Fish) i Sunčana (bas), da bi dolaskom bubnjarke Sare Ercegović ostvarile prvi istinski poduhvat nastupajući kao predgrupa na velikom koncertu Bernays Propagande i Disciplin A Kitchme 23.V 2009. u krcatom zagrebačkom Boogaloo. U međuvremenu su se preimenovale u Žen, a umjesto lijepe Sunčane došla je basistica Ivona Ivković iz Spine koja je svojevremeno bila obećavajuća ženska soul/blues-pop/rock grupa (ok, imali su i momka na gitari).

Pred samu Novu godinu 2012. nastupale su u ovoj posljednjoj, danas konstantnoj postavi na Velesajmu kulture u Teatru&TD (16.XII 2011) iznenadivši drastičnim stilskim i sviračkim zaokretom gdje više nije bilo gothic/post-punk shema već debelog iskoraka u elektronske eksperimente, kraut-rock, psihodeliju, shoegaze, noise, post-rock/math i nadasve kompleksne aranžmanske zahvate. A kako su od samog početka bile neprekidno vezane uz studio Hrvoja Nikšića - Nikše koji je pomno pratio njihov razvoj i strpljivo im gradio zvuk i sadržaj čekajući pogodno vrijeme za rapidan odmak od elementarnog demo statusa, erupcija zrelosti je došla sama po sebi, s vremenom. Bez ikakvih forsiranja ili onih pronicljivih producentskih zahvata u kojima se zvuk brižljivo popegla do savršenstva kojeg bend ne može izvesti uživo. Prisjetimo se samo slučaja The Stone Roses kojima je John Leckie proizveo ono briljantno debi ostvarenje 1989. godine, a momci su se na pozornici raspadali, kako u svirci, tako i preznojavali od stida.

Računajući od prapočetaka 2006. do danas, malo znani Žoržet i daleko poznatija Ž/Buka (najbolji demo bend 2009. po publici terapije) evolucijskim slijedom su izrasli u Žen, bend koji s prošlošću više nema nikakvih stilskih i žanrovskih poveznica. Čak više niti ne prakticiraju svirati stare stvari ranijih bendova mada bi djevojke mogle povremeno iznenaditi, naravno, kad bi htjele s ponekom prearanžiranom injekcijom poput "Zlo mi je", "Dumb" ili "Saša". Ova potonja je bila prva njihova kompleksna pjesma 2008. u kojoj se moglo naslutiti da će zakoračiti u progressive forme s psihodeličnim efektima. Brižljivo dotjeravajući stil nastupajući gdje god se moglo, djevojke su skupljale sve veći broj simpatija otklanjajući mic po mic onu početnu tvrdnju kako 'ne znaju svirati', a žive nastupe su obogaćivale i specijalnim video projekcijama u aranžmanu Tanje Ninarik tako da su počele očaravati potpunim zvučno-vizualnim performansom.

I evo, nakon 7 punih godina rada su dogurale do prvog zvaničnog albuma koji je sniman i stvaran čak dvije sezone što neminovno govori o pomnom detaljiziranju svih parametara kako bi prvijenac bio 'cakum-pakum' djelo s kojim će se cijelog života ponositi. 8 pjesama u klasičnom opsegu od 45 minuta, taman pogodnih za vinil (ipak je objavljen samo cd), vode specijalno ilustriranu, pa i sofisticiranu priču u čijem se središtu nalazi maštovita feminizirana fabula koja otklanja sve one zablude i predrasude o emocijama istospolnih partnera.

Dok mačo šovinisti u raznim oblicima punka, metala, hardcorea, r'n'r-a, hip-hopa i inih žanrova na sav glas urliču o kučkama, ženskim (a i muškim) genitalijama, spolnom općenju i raznim heteroseksualnim zadovoljstvima koja su općeprihvaćeni dio kulture i svjetonazora na koje se više nitko živ ne obazire da predstavlja latentnu opasnost koja kvari mladež, ove djevojke iz svojeg ugla otkrivaju senzibilnu stranu vlastitih emocija. Na žalost, u ovo doba globalizacije i različitih angažiranih vrsta borbi za ljudska prava, taj feminizirani aktivizam, isto kao i gay orijentacija, još uvijek nalaze na visoke prepreke u društvenoj svijesti koja se u nečijim prosvijetljenim tikvama smatra bolešću. A joj... Nemam komentara, osim da takvi koji tako razmišljaju uistinu nemaju pametnijeg posla u životu nego analizirati tko se s kime voli. Što se mene tiče, u ljubav se uplitati ne treba kao stara zatucana baba koja drži prodike o braku, moralu i čednosti, a udala se s 15 godina i razvodila barem 3-4 puta neprekidno gazeći te principe koje zdušno zagovara. Licemjerje oduvijek vlada u suvremenoj civilizaciji još od cirka konca 19. stoljeća kada su žene tražile svoja prava da ih se prihvati u svim segmentima društvenog života, te da ih se izjednači s muškarcima. Uvijek su tu bile barikade i kajle podmetane pod noge, te će se uvijek netko buniti i pokušavati zatirati prirodan slijed osobnog izbora kojeg ne vrijedi kompromitirati.

Svijesne u kakvom licemjernom društvu žive, Žen su rafinirano i sa šmekom ušle u ovu, za hrvatske pojmove, nesvakidašnju avanturu - prvi domaći feministički indie-rock album. One ne urliču i ne stenju, ne banaliziraju i ne kukaju, ne drže prodike i bukvice, a ponajmanje ne fantaziraju o nepravdi društva, već se okreću samima sebi i svojoj romantičnoj intimi kroz uvodnu emotivnu pjesmu "Nije se desilo". Rasplesani ritam, melodični prostorni bas, kompleksne gitarske strukture pojačane echo efektima koji su zaštitni Evin znak, transformiraju se kroz kratki prog-aranžman i vrlo fini vokal 'neću reći nikome/ da smo se poljubile'.

Ambijentalni elektronski uvodnik "Voda je more" dovlači reference Brian Enovih djela, a nastavak u post-rock maniru gradacije koje eruptiraju žestokim riffovima i zvučnim kovitlanjima s rastegnutim dvoglasjima i kompleksnom strukturom koja atmosferski podsjeti na jedan sasvim drugačiji bend iz jednog sasvim drugačijeg žanra - liverpulske ambijentalne prog-metalce Anathema. Vrlo slična je i "Slučaj no.3583" koja uz navedene karakteristike, specifične snene vokale bliske dream-pop estetici, te elektronskoj središnjici i zakuhanom finišu punom efekata govori o slučajnosti slučaja. Neodređenog i fikcijski imaginarnog, nesvrstanog u bilo kakav vremenski period ili događaj, krštenog u avangardno poimanje SF priče. Uostalom, mnogi kraut-rock bendovi su često znali prakticirati ovakve teme, doduše inficirane halucinacijama i transcedentalnim vizijama, no Žen su spram njih prizemljile temu na teoriju realne relativnosti i hipotetske asocijacije.

Uvodna kombinacija elektronike i gitare u prve dvije minute najdulje pjesme "Iskrenost je posebna" (skoro 7 minuta) ponovno priziva kraut-rock sintagme, ovaj puta Neu!, a daljnji razvoj pjesme suptilan je spoj ovog i dalje aktualnog svjetskog obrasca s post-rock elementima. Tematski se ponovno vraća na osnovnu fabulu priskrbivši mističan emotivno-erotski naboj uz angažirani performans u blago doziranom raspoloženju. Još jedna u vrlo sličnom sofisticiranom lirskom duhu "Sve ostaje nakon nas" uz uobičajenu glazbenu klimu sadrži interesantan eksperimentalan središnji dio i vrlo senzibilnu završnicu sa shoegazerskom melodijom.



Oda glazbi, melodiji i vlastitim instrumentalističkim principima koje su djevojke same isklesale nalazi se u veoma lijepoj "Ton i broj", koja je opet, na jedan svoj način transcedentalna kompozicija, dok se math-rock supstanci hvataju u vrlo eksperimentalnom komadu "Šuma, mačka, gospođa i prozor" sa zanimljivom pričicom isprepletenom samplovima, efektima i brojnim kompleksnim zahvatima. Najlaganiji dio je završna "Ja sam uvijek na istoj liniji" koja je gordi i inteligentan podstrek za razvijanje komunikacije i motivacije unutar ciljane audijencije.

Bez ikakve konfrontacije i ikakvih primisli o sukobljavanju s rastućom ergelom zdušnih mrskih neprijatelja koji ih gađaju kamenjem i pogrdama, često i na državnim medijima, Žen su uz LeZbor i nove velike nade U pol' 9 kod Sabe razbile debeli led ogromne sante ljudskog paradoksa dogmi i loših subjektivnih predrasuda. Uistinu ih nije briga za osviještene moraliste iza kojih se redovito nalaze naslage sumnjivih karaktera sklonih desničarskim ograncima rasizma u mnogim aspektima. A tako i treba biti. Kako je rekao indijanac Žalosna Sova, lik iz stripa Komadant Mark - 'ne obazire se pravi ratnik na svračje graktanje'.

Uostalom, sam izraz benda niti malo neće i ne može uzdrmati zatucani društveni klimakterij koji se ionako guši u hibridnoj metastazi kiča, TV sapunica, trgovačkih lanaca i apsolutne menažerije neukusa koja se svakodnevno valja i kotrlja po našoj domovini. Ne služe se otrcanim šablonima strofa-refren, imaju posve minimalističke tekstove, gotovo mantre ogoljene do srži s pomno odabranim riječnikom, ne napadaju nikoga i sa stavom štite svoje dostojanstvo. Žen su bend za alternativce kojima ionako ne treba pojašnjavati zašto su crno i bijelo dvije krajnosti koje se neprestano privlače svojim različitostima. Napravile su moderni album 21. stoljeća u indie-rock domeni samog vrha svjetske klase o čemu ti dušebrižnici i moralisti pojma nemaju. A da su britanski ili američki bend, uopće ih ne bi primijećivali pa da im i sviraju svakog dana njihovi singlovi protureni od strane nekog naslušanijeg i kompetentnijeg urednika s omiljene radio stanice.

Na kraju, vrijedi posebno promotriti i sam omot, a osobito unutarnji koji prikazuje crtež - šarafciger, ključ i bravu koju su otključale. I naravno - 'i onda je sve počelo'. S pravom. A da nisu imale ključ i otključale tu bravu, možda bi im zlobnici svašta utuvili u glavu. Na sreću, ove djevojke apsolutno znaju što rade, a to što rade je čista umjetnost rocka.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 05/06/2013

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Za ljubitelje ovakvog zvuka, u suradnji s bendom, prvih dvoje koji se jave na mejl (nagradnjacha@terapija.net), u subjektu mejla napiše "žen", a u mejlu svoje ime i prezime, te adresu, dobit će primjerak ovog albuma.