Unatoč tome što se naoko čini da su Žen koncertno i diskografski neprestano aktivne, primjerice u doba COVID-19 su realizirale remiks album "Blender" www.terapija.net/njuz.asp?ID=30018 (2020), a potom svako malo po neko singl izdanje, njihov zadnji pravi album "Sunčani ljudi" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=27426 datira još s konca 2017., elem prije točno 7 godina što je s obzirom na raniju homogenost (3 albuma u 4-5 sezona ili otprilike svake druge godine), ovoliko dugo čekati je ipak preveliki vremenski odmak. U međuvremenu ih je napustila Ivona Ivković (bas, synth, prisutna na prva dva singla iz 2021.), umjesto nje je došla Jelena Božić, a ta zamjena se itekako osjeti na promjeni ritmičke sprege ovog tek četvrtog albuma u više od 15 godina karijere računajući i onaj prvi bend Ž/Buka odakle i datira jezgro standardne postave. S druge strane, kad se zavrti uvodni instrumental "Skok po skok" u elektronskom krautrock maniru s psycho aditivima, čini se da ovdje može mnogo toga frcati s iznenađenjima i stilskim osvježenjima, međutim, ranije realizirani singlovi "Nedamise" (2024.), "Krizantema" i "Uroni u san" (oba 2021.) dobrim dijelom opovrgavaju progres što nije nikakav manjak, ali niti osobiti dobitak. Pjesme su jednostavne s prozračnim šarama synthova i dovitljivih gitarskih staccata nastavljajući prepoznatljivi miš-maš post-punka, indie-rocka i dream-popa bez nekih jačih Evinih stisaka na papučicu distorzije, odnosno nemaju one nekadašnje eksplozivne ubode koji su znali ušetati i u noise, a koji puta i na brutalniji kolosjek. Ciljalo se na primamljive komade za eventualnu radio difuziju mada je o tome kod njih uvijek bila diskutabilna diskurz rasprava jer je njihov potencijal prepoznat tek kod rijetkih, dobronamjernih urednika Studentskog Radija i još tek ponekih stanica mimo klasičnog mainstreama.





Navedeni singlovi prikazuju karakternu osobinu zrelog benda koji se sve više izražava u pop formatima s lepršavim melodijama i tek ponekim stranputicama u eksperiment premda se razbijanje konfiguracije u kompleksnije aranžmane ne bi trebalo shvatiti inovacijama. No, zato je drugi dio albuma znatno slobodniji: "Dobre stvari" uz početnu emotivnu melankoliju oslobađa prostor za efektnije kompozitorstvo s višeglasjima u kanonima i Sarinim bubnjarskim igrama, daleko najžešća "Babaroga" prljavim riffovima na tragovima Sonic Youth donosi prijeko potreban elan u kritiku introventiranog otuđenja osobe koja gubi tlo pod nogama, a intimistička prog/post-rock "Bezimena bezvremena" od 7 i pol minuta dramatizira vrlo sličan osjećaj usamljenosti s kompromisima i predrasudama bijesno finiširajući u distorziranom krešendu.



Ipak, najdulja "Zgrade" (skoro 9 minuta) uranja u tragikomičnu metaforu ironije socijalnog rakursa, a bome i statusne simbolike u tjeskobno mračnom izdanju psihodelične letargije, negdje oko rasplinutih The Cure disonanti iz 80-ih godina. Rascjepkani aranžman s ponešto de-kompozicijskog pristupa čini ovaj album najzanimljivijim komadom koji pokazuje da trojac još uvijek ima eksperimentalan poriv za iznenadan šus. Kompletna fabula, premda se naoko doima samozatajno s mnogo elegičnosti u potištenom, gotovo depresivnom osjećaju samosažaljenja ustvari je jedna sveobuhvatna alegorija na menstrualni ciklus estrogena i progesterona koji znatno utječu na psihičko raspoloženje, a time i znatnih odstupanja od uobičajene svakodnevnice. Sam estrogen regulira razinu serotonina, onog bitnog hormona dobrog raspoloženja, tako da je ovo dramatična interakcija u sadržaju s kojim se na ovim prostorima rijetko koji izvođač potrudio da je analizira bez banaliziranja i šovinističke vulgarnosti. Jeste, shvatili ste, ovo je poseban album, kao ovakav, istinski raritet.

Naslovi: 1.Skok po skok (instr.), 2.Nedamise, 3.Krizantema, 4.Uroni u san, 5.Dobre stvari, 6.Babaroga, 7.Bezimena bezvremena, 8.Zgrade

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/10/2024