Učinilo mi se kako sam za ovih nešto manje od godinu i pol nedjeljnih tekstova nekim čudom zaobišao jedan band i ovaj sam soundtrack, po prvi put, oblikovao oko pjesme tih nikad zaboravljenih asova. O Šarlu dakle kasnije i napokon nešto opširnije, ipak su to momci koji su uz Idole, Haustor, Orgazam, Pankrte, Buldožer, Videosex... bili odlučni u nakani buditi istok i zapad.

Osobno mi je jako drago probuditi se sa skicama ili još bolje detaljima prethodno sanjanima; takvo buđenje zna odrediti i tijek dana, raspoloženje ili kvalitetu istoga, a iako nismo tolike moći utjecati na sadržaj sna, dok smo budni pak, mogućnosti su nam srećom opsežne kod usmjerenja vlastitih života. Prirodno bi primjerice bilo, sebi i svima koje volimo, koje srećemo, pozdravljamo, tipkamo poruke, podržavamo i uvažavamo, željeti najbolje u svakom pogledu - no nekako je ta budnost ipak zakazala, svijest nam kiksa već godinama. Je li to mazohizam ili kronična anemija, što je ujedno i nadimak (kojeg mu dade glasni političar sa juga) evo deset već godina prvog čovjeka Hrvatske, pravnika koji budno maže oči neistinama i jeftinim tricama, dok stupa u ne znam koje po redu jalovo poluvrijeme sa za sitniš kupljenim poslušnicima čije ruke vrijede većinu, doista je pitanje psihičke nepogode i kolektivne uspavane budnosti nacije. I dok preskupo oružje voljno tuče, ubija i pustoši svijetom, uzmimo kao primjer riječ: također je moćno streljivo koje repetira i rešeta čak i preciznije od opasnih metalnih takmaca, a kakvo je sve rabio i rabi naš veliki vođa, potražuje sve veću budnost naroda i kao konačan rezultat unutar glasačkih kutija prebrojan odgovor - No pasaran!

WAKE UP - Rage Against The Machine (1992)

Ovo je band čija je stilska baza zagrijana do maksimuma i nevjerojatno se podudara fantastična sviračka mašina sa najčešće vokalnim bijesom, te pozivom iz de la Rochinih stihova koji spoznaju, traže i podižu revoluciju - nisam sumnjičav da prije u uvodu spomenuta riječ ovdje još i osokoljena prigodnom melodičnom estetikom, zna i može raspaliti poput navođene rakete, konkretno i drsko.
Glazba pamti zbilja odlične albume žestokih atributa, a debitantski lom i frontalni udar objavljen 1992. godine, rado ću ponoviti, smatram jednim od najboljih i najvažnijih uradaka svih heavy žanrova do danas nam znanih. Iste su godine scenu i slušateljstvo odličnim radovima darovali R.E.M., The Cure, Tom Waits i Beastie Boys, kao i losangeleskim razbijačima "jačinom" bliži Alice In Chains, Kyuss, Faith No More ili Nine Inch Nails, no energiju i veličinu djela u prvom planu ovoga teksta nisu mogli nadmašiti. Moć, superiornost i kvaliteta bili su i ostali trade mark Ragea; prodoran i rječit Zach, fenomenalni pistolero Morello i ritmički "bauštelci" Commerford i Wilk, obrušili su se silinom i brzinom na scenu i pustošili namjenski svim meridijanima i paralelama. Loš album nisu uspjeli snimiti i iako ih volim sve odreda, ipak favoriziram organizirani kaos prvijenca.
Zamislite da ste budni nakon prvog sloga urlajućeg Zachovog niza kojim završava pjesma Wake Up! Hm, veća je vjerojatnost da ćete ovog ljeta u pojasu Gaze provesti dio godišnjeg odmora.



WOKE UP THIS MORNING - Alabama 3 (1997)

Svi ljubitelji jedne od najpoznatijih serija otkako je svijeta i vijeka, Obitelji Soprano, lako će prepoznati pjesmu - uvodnu špicu svih šest sezona obiteljskog života na ekstremnom toboganu koji je osvojio televiziju.
A taj je tobogan odlično poslužio bandu iz Brixtona, očigledno miljenicima filmskih djelatnika, scena i kadrova - pregršt je pjesama ovog sastava, posuđivanih već od debitantskog Exile On Coldharbour Lane (1997) na kojem se nalazi i Soprano numera, te uvrštenih kao prateće zvučne pozadine zapravo impresivnog broja poznatih djela sedme umjetnosti i TV mainstreama.
Evidentno najpoznatija ipak je naslovna, odnosno njezin Chosen One Mix iz serije, retuširan više na trip-hop način, i dalje sa sempliranim komadima Howlinga Wolfa i Muddyja Watersa, odličnim acid-jazz bubnjem, klavijaturama i plesnim koracima koji prate Gandolfinija sve do kadra njegova ljutita izraza lica dok izlazi iz auta. James je ovom ulogom postao ljubimac i vječni stanovnik streaming platformi, online i offline videoteka, a uz njega i brikstonska ekipa sa alkarski točnim pogotkom.

ČUVAM NOĆ OD BUDNIH - Leb i Sol (1987)

Komercijalno najuspješniji album makedonskih velemajstora, ujedno je i prvi snimak sastava sa svim pjesmama vokalno-instrumentalno koncipiranim. Kao takav Kao Kakao (1987) se vrtio češće od dotadašnjih ostvarenja banda i iako mi nije drag poput prvih pet studijskih, plus famozni live album Akustična Trauma iz Kulušića, nekoliko njegovih brojeva ulazi među ponajbolje diskografske trenutke Makedonaca.
Kod Čuvam Noć Od Budnih do izražaja dolazi instrumentalni kapacitet bez granica - lijepa estetika 80ih uhvaćena je u mreži bogatog ulova, sporog tempa i aranžerske dubine, sa divnom mistikom fusion obrazaca Arsovskog na basu i Tavitijana na bubnjevima čiji blicevi nimalo ne remete emotivni ugođaj, dok ljepotu pojačavaju klavijature i zvučne bravure u band nedavno pristiglog Kirila Džajkovskog, te pjevni saksofon Micanova i neizbježna toplina Vlatkove gitare. Prostor u stihovima velikog autora našle su i erotske slike (možda i kajanje), a brojna su usta naizust izgovarala barem refren ove balade.

"Pravih se reči uvek kasno setim
Odgovor znam kad ostanem sam"

WAKE UP DEAD MAN - U 2 (1997)

I kada poželim raznovrsniji odabir za soundtrack, dogodi se da zaredam sa koliko puta već prisutnim kandidatima. U 2 su svirali i prošle nedjelje, no niti najmanje se nisam dvoumio treba li ova stvar zauzeti mjesto među "budnom desetkom".
Početne obrise pjesmi Bono i Edge su dali još tijekom nastajanja The Joshua Tree ploče (1987), da bi mračni prasak Voxove konverzacije sa Isusom, glazbeno utjelovljenje najzad doživio na albumu Pop deset godina kasnije. I vrijedilo se strpiti do ovakvog rezultata jer, iako nije stvaralački presedan irske trupe, nije daleko definiciji unikata višeslojne dragocjenosti. Čak na stranu stavljam sjajnu produkciju (Flood, Howie B. i Steve Osborne), semplove i zvuk široke slike podignut još za Achtung Baby usviravanja, nego atipični kalup pjesme na najbolji mogući način približava zlatnu prošlost sastava sa recentnim alt-rock ritualima koje su originalno uvezali unutar korica vlastite inventivne biografije.

"Listen as hope and peace try to rhyme
Listen over marching bands playing out their time"

WAKE UP - The Charlatans (2001)

Tim Burgess se na albumu Wonderland (2001) okušao pjevajući falset i premda je takva odluka bila i pomalo iznenađujuća, osobno sam naklon toj ideji i fan konačnog ishoda snimljenog materijala. Ruku na srce, ne zvuči svugdje to baš uvjerljivo, no u Wake Up pogađa lekciju Curtisa Mayfielda iz Superfly klasika.
A gdje ima dima, ima i vatre; tako zakulisna priča oko nastanka ploče glasi kako su Burgess i gitarist Collins sve skladali, a polovicu toga u L.A.-u i snimili (gdje je u to vrijeme Burgess živio), šamarajući se kokainom i partijajući, pa kako je sedmi uradak bolji od barem polovice svojih prethodnika i pogotovo nasljednika, pitam se je li inspiracija cvjetala zbog kalifornijskog sunca i atmosfere grada, ušmrkanih linija bijelog praha novčanicama dolara, ili je sve na kupu značilo dobitnu kombinaciju?! Sve u svemu, band koji je dosta glazbeno šarao, često i dobitno, ovom pjesmom soul poslanja, pomalo funky i isto toliko engleski radiofoničnog refrena, vratio je u zavičaj vrlo dobre tonove sa gostujućeg terena i koliko god je (ako je) proces nastajanja bio istrzan, skor je ipak stepenicu iznad vrlo pozitivnog.

ONA SE BUDI - Šarlo Akrobata (1981)

I evo me napokon kod vrhunca, referentne točke kojoj sam se okrenuo pletući tematsku mrežu ovotjedne kolumne. Sveto trojstvo Koja, Milan i Vd alias Šarlo Akrobata su, došavši na scenu okruženi drugarima iz Idola i Električnog Orgazma, ponudili najzanimljiviji stilski i svirački metež, iako držim kako su Divljan i kompanija najraznovrsnijim i nešto izazovnijim prvijencem (Odbrana I Poslednji Dani, 1982), možda za pjesmu do dvije, ostavili navedenu konkurenciju iza leđa. Unatoč tome Šarlo je mirisao na nešto veliko, čarobno, i iako je dosegnuo tek jedan singl, ponešto nastupa i odličan debi album Bistriji Ili Tuplji Čovek Biva Kad (pokazalo se i jedini, 1981), te trolist maestralnih pjesama sa famoznog kompilacijskog Paket Aranžmana (1981), nažalost su dečki ostali tek najuspjeliji pilot-projekt yu scene posve legitimno uspoređivani sa neznatno starijim londonskim putokazima poznatim pod zbirnim imenom The Police. Najljepša pjesma koju su tri beogradska eksperta snimila jedan je od onih trenutaka Paket Aranžmana, a tu ih istinabog ne manjka, koji ključa kao voda gejzira i uzvisuje fantastično zrelu mladost urbanih buntovnika sposobnih dati zakržljalom patrijarhatu balkanskog smjera udarac u stražnjicu, ali i plitkim umovima socijalizma opetovanu glavobolju. Mladenovićevi stihovi namijenjeni ženskoj snazi bili su i, "začudo", četiri i pol desetljeća nakon nastanka, ostali aktualni, a svirački kovitlac koji upućuje na reggae/ska ili je jednostavno prodorno podmazan art-rock grumen neponovljive tročlane komisije, iskriti će i danas svakim tonom, sinkopom, stihovnim dostojanstvom i dubinom - toliko očigledno remek-djelo jednako prigodno davnom i današnjem vremenu i prostoru!

"Ljudi se čude - zar ona može da misli?
Ljudi se čude - zar ona sme da zna?"

WAKE UP, BOO - The Boo Radleys (1995)

Izdanak Britpopa sa nemalim utjecajem stvaralačke kreme 60ih (Lennon/McCartney, Brian Wilson, Ray Davies), pohitao je potražiti klasične Motownove brass postulate i primijenio ih kako je Weller volio zatražiti od dominantne puhačke sekcije Style Councila; pjesma odobrovoljene plesne kondicije uspela se na tron Boo Radleys pjesmarice, te ako ste i htjeli izbjeći ovaj band, od sredine 90ih pa barem do njihova konca, uz pjesmu koja je poglavito na Otoku stajala na noćnom ormariću umjesto budilice, bilo je gotovo nemoguće. Osobno nisam ljubitelj pjevačeva glasa (Sice, raspoloženi ćelavac i prvi mikrofon banda) i da je na njegovom mjestu spomenuti Weller primjerice, ova i mnoge druge pjesme sastava bile bi mi pristanište i luka znatno češće, obzirom na odličan autorski kontrast Martina Carra, gitarista i glazbenog urednika grupe. Pa i uz takav manjak, skladba funkcionira vrlo dobro - bridge gdje sastav uglas više vuče Beach Boysima nego Beatlesima, uz odličan dodatak gitare, razmrdani plesni pokreti i ekipa Toma Jonesa sa složnom obitelji puhačkih instrumenata u rukama, osigurač su i slika nasmiješene pjesme, od ranog jutra pa barem do podneva.



WAKE UP - Alanis Morissette (1995)

Kada se u 90ima pojavila cura krasnog glasa i mogućnosti pobijediti gotovo sve do tada poznate misice simpatičnosti, da bi se glazbeno istaknula trebala je nešto specifično što bi je maklo od prosječnosti, a to je i dobila kroz poznanstvo i suradnju sa Glenom Ballardom. Tip je pripremio gotovo sve, od skladateljskih tančina i aranžiranja, do produkcijskog uskličnika; plus zapravo ključni naglasak na glazbeni imidž vokalistice ograničene u izrazu, ali lukavo smještene sa aromom rocka u duhu najvećma pjenaste pop/alt-pop zbirke. Album Jagged Little Pill (1995) frcao je uspješnicama i lansirao Kanađanku, čiji naum sumnjam da je težio tolikoj popularnosti, vrhovima top ljestvica i ugodno iznenadio izdavača Maverick Records, te omogućio manje zvučnim naslovima sa albuma (poput Wake Up) da pobudi interes ka njihovim sugestivnim gitarskim mistikama kojima itekako pridonosi djevojka vokalne karme, ali i nezaobilazni Flea, odlično raspoložen nakon vrlo nabildanih udaraca sa matičnim Peppersima za snimanja One Hot Minute albuma.
Alanis se probudila i vinula visoko, te me iznova podsjetila koliko su toga zanimljivoga 90e svijetu dale.

WAKE ME UP WHEN SEPTEMBER ENDS - Green Day (2004)

Alanis i Flea dođu mi kao šlagvort ovim redcima, jer iako se navedena pjesma nalazi u dvije tisućitima, dečki iz Green Daya su eponimni Dookie objavili 1994., nešto prije negoli će Peppersi izaći sa One Hot Minute i Alanis sa Jagged Little Pill.
Billie Joe Armstrong vrlo je zanimljiv i drag mi svat razvijenog smisla i žara za potpisati melodiju prijemčivu i otpornu na loše kritike, što je u više navrata i pokazao na albumu American Idiot (2004) gdje je smjestio ovu skladbu. Točno deset godina nakon punkom dominantnog albuma sa primjerice Busket Case adutom, odaslao je Billie svijetu zrelo djelo i punokrvno sentimentalno poslanje, te premda ga favoriziram dok sa Norom Jones briljira na prepjevima urešenom Foreverlyju (2013), ničeg lošeg ne nalazim u naslovljenoj pjesmi; iz namjerno sumornog akustičnog uvoda koji slijedi ranjivi tekst, radnju prebacuju udarci bubnja koji sugeriraju udare iz zraka ili topa minirajući povijest kakvu Angli i Sasi iznova proživljavaju, dok odlična distorzirana gitara kazuje koliko Armstrong municije ima i zasigurno neće lako utihnuti. U svemu ovome iritira činjenica koliko malo te opskurne face, kako prije dvadesetak godina, tako i danas, sem zadanog udarca njihovom onečišćenom ponosu i egu, glazbenu packu zgužvaju u lopticu, bace i zgaze, te iako uvrijeđeni, ostaju u sedlu i dugih rukava nastavljaju jahati poznatim putem.
No Billie zna kako je tek šutnja poraz i stoga mu hvala za krepostan glas razuma.

WAKE UP - Arcade Fire (2004)

Kada sam prvi put odvrtio debitantski Funeral (2004), pa to ponovio, osjećao sam se emotivno nahranjen kao malokad. Nesvakidašnja ljepota proteže se i blista od prve do posljednje pjesme/postaje albuma i nešto toliko posebno, predano, plemenito i plameno, kadri su komponirati ljudi intenzivne i invazivne emocije koja vodi ovakvom vilenjačkom plaštu kakvim se nadati ogrnuti punim pravom usuđuju tek probrani. A kada se zaustavimo kod broja sedam, gdje su Kanađani simbolično i(li) posve ciljano pozicionirali Wake Up, kazujući kako ima razloga vezati je uz taj sveti broj, te se sjetim da su 2005. sa nikad zaboravljenim Davidom Bowiejem istu uživo izveli, tad mi navedena simbolika sve više ima smisla. Kruna je to čiji se crescendo gradi od samog početka i praktički kulminira dobrim dijelom pjesme alt-rock atlasa, dok tuče bilo gitara, klavijatura, harmonike, violina i čega još sve ne, a zborski vokali popunjavaju sve otvore nutrine koja odgovara zadovoljstvom.

Mark Twain, spisatelj i od duhovitijih Amerikanaca na koje možete nabasati, davno je zapisao kako je imao puno briga u životu od kojih se većina niti nije dogodila, što bez zadrške nasmijava i tek koristeći motiv dosjetke, a vežući ga uz kanadski sastav, srce mi govori da su brige nevidljive dok svira ovakvo što, a prekrasno je da se to doista i dogodilo.

"We're just a million little god's causin' rain storms
Turnin' every good thing to rust
I guess we'll just have to adjust"

I da bi očigledno bilo riječima potkrijepljeno - da, ovo je još jedna utvrda soundtracka mog života.

dario b. // 15/03/2026