E, tako se to radi na pravom nivou. Kad samo pogledate promo fotografije koje je radio Kristijan Smok pomislite da su se duhovi starih vedeta, nekoć mlađahnih Pink Floyd s konca 60-ih i svim alternativcima daleko pristupačnijih The Stone Roses ponovno negdje prikrali u blisku okolinu netaknute prirode, daleko od betona, stakla, gvožđurije i zatrovanog kapitalističkog feudalizma gordo nuđenog i prodanog kao urbani progres. Nećete nimalo pogriješiti, Žen se s drugim albumom vraća upravo u dane romantike kada svijet nije bilo ovakvo ogavno mjesto za život. Vraćaju se prirodi, jednostavnim procesima, odmaku od sveprisutnog otuđenja i hrabro hodaju svojim jednostavnim metaforama utirući put svoje umjetnosti na visoki pijedestal.
Novina jest da su se Ivona, Sara i Eva ošišale na dječačke najjednostavnije zurke 'centimetarke', te da im se punopravno priključila do sad cura 'sa strane' - Tanja Minarik isključivo zadužena za vizualizacije prilikom koncerata (članica je benda od 2011). A i ta je novina da su sada daleko fleksibilnije i promoćurnije, što će reći i sofisticiranije, možda ionako neukom plebejskom pučanstvu i nerazumljivije, da se naizgled čahure stvarajući nepremostivu ovojnicu šovinistima i mizantropima kojekakve vrste nimalo ne stremeći udaviti svojom životnom pričom i orijentacijom. Naprotiv, ušle su u svijesni kompromis otkrivanja svojeg stava svakom zainteresiranom biću s one umjetničke strane - doživi moju umjetnost i otkrij moju osobnost u njoj.

Ovo je njihovo remek-djelo koje će potpuno biti otkriveno tek s vremenom, možda za 20, 30 ili više godina, a do tada će možda postati i ogromne zvijezde baš upravo poput Pink Floyd. Pripremaju teren za velike poduhvate kojih možda još niti nisu svjesne, a možda će baš upravo "Jantar" poslužiti kao moćna odskočna daska pred diskofilima u onoj mjeri kao što su neki stari albumi prog-rocka, shoegaza i post-rocka čitavim generacijama vječito na tapeti razmatranja. Evini vrlo nježni dream-pop vokali na hrvatskom, obilje instrumentalizacije, različitih aranžmana koji tvore kompleksnost zvučnog materijala, uglavnom laganiji i umjereni ritmovi, psihodeličnost, atmosferičnost, uranjanje u ambijentalnost i zaobilaženje sirove ekspresije u svrhu ponekad relevantno opravdanog artističkog figuriranja de-kompozicijske pop-strukture, elementi su koji od prve hvataju svojim mamcem. Spojevi starog i novog, odnosno progressive-rocka s još uvijek kurentnim nastavcima post-rocka kod Žen su sabijeni u novu smjesu veličanstvenosti renesanse funkcionirajući višesmjerno. Dok se u lirskom aspektu fabula odvija pseudoseksualno, metaforički striktno nabijeno jakim emocijama koje variraju od ushićenja do melodramatike i emotivno neugodne tragedije, Eva uspjeva izaći na čistac othrvavajući se trivijalnostima prošlosti dozvoljavajući da se bend takoreći igra pletenjem široke lepeze utjecaja u kojoj se pronađe uistinu svačega. Uostalom i Floydi su na "Ummagumma" ili Yes na "Close To The Edge" radili svašta što im je palo na pamet, pa i hrabriji shoegaze bendovi poput Pale Saints ili MBV također poput Žen ne izostavljajući vitalno važan faktor - emotivno raspoloženje.



Još ranije je album najavljen odličnim singlom "Kraj početak" ('tvoja mačka, moj je pas, dobro da su pored nas/ želiš da odem, pa da se vratim/ nikako ne znam kako da shvatim') melodramatičnom, pa i tragičnom radnjom o raspadu jedne veze koja okončava pakiranjem kutija u praznoj sobi. Vrlo optimistično, kaj ne? Cinici bi rekli 'e, pa tak vam baš i treba kad ste lezbače'. Međutim, fabula albuma ide drugačijim tokovima, a singl je idealno namješten da se nađe pred samim finišem radnje koja je stacionirana u nepredvidljivosti ljudskih karaktera koji uglavnom crpe samo ono nešto najbolje ili njima najprihvatljivije - fasadu, oblik, image, društveni položaj, a dakako i materijalni status kao krajnji cilj. U ovih 40 minuta izbrušenog materijala nema mnogo lirskih dubokoumnosti, već mnogo igre riječi gdje uvodna, vrlo jednostavna Sonic Youth-ovska "Ja ću biti bor" refrenom 'ja neću biti rob' evocira neusklađene muško-ženske odnose i emancipirane stavove, najkraća "Žal" u kompleksnijem indie-rock maniru fini ljubavni ljetni hit s osunčanih plaža ('pijesak bježi s morskim zrakom, usne mičeš tako lako'), a angažirana "Slava Raškaj" s dugotrajnim The Cure psycho improvizacijama iz najboljih dana 80-ih hrabro u samo par romantičnih stihova donosi veliku poruku cijeloj zajednici 'nema te zemlje koju ne znamo'. Jako je dojmljiva "Tvoje šape ostavljaju tragove" o najdražim ljubimcima, zna se psićima s kojima su se i slikale, a takvu pjesmu kod nas nikad nitko nije osmislio i snimio na ovakav način ('nosiš dovoljno veliku granu da otjeramo ružne misli'). Meni osobno je ova najdraža jer mi je još samo moj pas ostao vjeran.
Uz odličan instrumental, poluelektronski "Igra protona, elektrona i neutrona" nalik na Trans AM s obaveznim arpeggio dionicama koje su cure djelomično razvile iznad konstrukcije minimalističkih obrazaca u nabrušeniji math-rock, pa i hardcore (odlična za uvod u svaki koncert), te kompleksnu laganicu "Išao sam nigdje, bila sam svugdje" u kojoj se točno spajaju Pink Floyd, Sonic Youth i još neki rani shoegaze bendovi, pa čak i zaboravljeni vrsni stilski kombinatorci The Jesus And Mary Chain (a i laganice Primal Scream i Radiohead), ovo fantastično zadovoljstvo finišira trance-rock a'la laganiji, ponovno spomenuti Primal Scream kroz temu "Slavenska bajka", do sada najčudnije, a i najneočekivanije stvari Žen. U prvi mah kad Eva u 5-6 navrata izvikuje 'ččččččč' i sporadično se smije u pozadini ne kontate o čemu je riječ, no kad uslijedi spoken-word pun suglasnika 'č, ć, đ, dž, š i ž' shvatite da su cure osmislile idealan koncept predstavljanja našeg slavenskog jezika čitavom svijetu s oružjem kojeg su peglale godinama doživljavajući i porazne komentare da od njih nikad ništa neće biti. Ma nemoj. Kad bi se našao poput starih ili današnjih gastarbajtera negdje u inozemstvu na njihovom koncertu, uzvikivao bih glasno 'čččččččččč', a ne 'čak-čak-čak'.

Album je veličanstveni pogodak u globalnom konceptu, višesmislen 'jantar' od kojeg se može svašta napraviti pod utjecajem topline i nagle hladnoće, elastičan je i strahovito modernistički privlačan u svakom tonu, svakom taktu, svakom trenutku. Može se prilagoditi vremenskim situacijama i raznim trendovima, globalno je vrlo širok, a umjetnički dotjeran do daske poput boraca koji su svoju umjetnost temeljili na priznatoj ostavštini David Bowiea i Pink Floyd, te manje priznatim bendovima i izvođačima poput Bauhaus, Can, Pere UBU, MBV, JAMC, Pale Saints, Galaxie 500, prvom albumu The Stone Roses i sličnima. "Jantar" je pravo čudo hrvatskog modernog rocka i psihodelije, biser scene koja ionako ne pršti s potencijalnim čudesima u zadnje godinu-dvije. Album godine. Cure bravo, kapa do poda! I poneka suza u oko od iskrenosti.
Osobno sumnjam da će itko iz Hrvatske napraviti ovako dobar alternativan, a radiofoničan album u narednih, hm, xy godina. Ovo je vrlo blisko "Odbrani i poslednji dani" Idola, a takvi albumi se na našim područjima dešavaju uistinu jako rijetko. Lijepo ih je za slušati, ali neukom pučanstvu nešto teže za shvatiti, no već će se naći novi jantarski put ne samo do uobičajenih korisnika već i do šireg, možda i neslućeno velikog auditorija.

Naslovi: 1.Ja ću biti bor, 2.Igra protona, elektrona i neutrona, 3.Žal, 4.Slava Raškaj, 5.Išao sam nigdje, bila sam svugdje, 6.Tvoje šape ostavljaju tragove, 7.Kraj početak, 8.Slavenska bajka

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 11/09/2015