Na sam spomen svjetla kao prva asocijacija iskače mi Cesarićeva Balada Iz Predgrađa sa svojim jednostavnim ritmom, a dubokom i masivnom temom i zaleđem.

Njezina crvenkastožuta svjetlost opkoljena mrakom, lirika je istovremeno laganog i teškog koraka čija je umjetnička vrijednost ušetala u antologiju hrvatskog pjesništva bacivši snop osvjetljenja na pojedinca u kantunu, kojemu je egzistencija na aparatima, kako u prvoj polovici 20. stoljeća, tako i danas - dakle svevremenski ugrožena.

Drugi pak klik sa svjetlom odnosi se na naš Šibenik, Krešimirov i prvi europski i svjetski grad sa javnom rasvjetom - nisam baš siguran razumijemo li veličinu tog pothvata; zastanimo na tren i pojmimo kako je taj biser Jadrana kojem je Krka podarila izmjeničnu struju, svijetlio prije Rima, Pariza, New Yorka ili Tokija.

Svjetlost je kolala i povećim mnoštvom pjesama karizmatičnih naslova, autora i bandova, a okupio sam ovu moćnu skupinu.

KAMO ODLAZI SVJETLO - The Animatori (1983)

Debitantski, sjajni i, stava sam, nedovoljno vrednovani i naglašavani istoimeni album Animatora, ponajljepši je odraz pop glazbe ne samo 80ih, nego (uopće) dvoznamenkasti broj mahom pozitivnih, sjetnih i toplih melodija na okupu, snimljenih unutar granica negdašnje nam države, te napose kvalitativno iznad gotovo svih poznatih nam sličnih ostvarenja otkako egzistiramo u matici Hrvatskoj.
Krešo Blažević, iako rođeni Slavonac, obzirom na vonj soli, borovih iglica i smole sa istog stabla, smjestio se ugođajem u pjesmama razdraganog prvijenca među harmonijske stupce mediteranskog temperamenta; lepršavo je to argumentirao u Kamo Odlazi Svjetlo (1983), pjesmi toplokrvnog statusa kakve je samo naoko jednostavno skladati.

"Ali ti sad znaš
Već bježi svjetlost od nas
I kamo ide, ne znamo ni mi"

Blaževićevo pjesništvo svijetli bojama morske arije, dok stihove pogone senzibilne gitare i prijateljska ritmika: pitate li se kako dovući smiješak na lice i ugodu oko srca, garantiram kako će vam u tome pomoći Krešini osvijetljeni tonovi i prepoznatljiv zvuk.

WHAT LIGHT - Wilco (2007)

Jeff Tweedy je u mnogim prigodama na svojim solo albumima, kao i uradcima matičnog mu sastava, znao odati počast osobama koje su ga nadahnjivale i osvjetljavale mu autorski put. U pjesmi What Light sa gotovo savršenog Sky Blue Sky albuma (2007) , lagano je i vrlo prihvatljivo povući usporedbu sa Dylanom - nepatvorena misaona lirika sa svih je strana okružena folk misticizmom otkinutim sa Bobovog skladateljskog teritorija.
Melodična jednostavnost koju ovdje propagiraju čikaški vizionari prebogatog izričaja i sounda, nimalo se ne kosi sa spomenutim odlikama banda, nego upravo ta veličina opisana sviračkim umijećem primjerice Clinea sa minimalističkim potezima country gitare jazzerski oblikovane, ili Sansoneovog klavira u maniri genijalnog Nickyja Hopkinsa, biva postavkom glazbenog praznika, te jednostavno dolazim do zaključka kako je zadovoljstvo uživati u opuštenom tonu uz najbolje, a Wilco su prema mojem poimanju nedvojbeno ti.

"And if the whole world's singing your song
And all of your paintings have been hung
Just remember what was yours
Is everyone's from now on"



SHINE A LIGHT - The Rolling Stones (1972)

Svojstvo, kategoriju i superlativ najbolji, pridružen sastavu iz prethodnih redaka, rado, često i namjerno vezujem i uz londonske rock dinosaure koji, za razliku od davno izumrlih gmazova, nikada neće napustiti zemaljsku zbilju - a kako i bi, kada su svijetu podarili nebrojene nezaboravne hitove, riffove, refrene i stihove, kojih barem meni, nikad nije dosta.
Takve direktne poene, zasigurno dvoznamenkasti broj njih, nalazim na ploči koja je uglavnom nastala u Villi Nellcote na toplom jugu Francuske; Exile On Main Street (1972), iako osobno nemam u egalu sa Sticky Fingers ili Let It Bleed, i dalje doživljavam fantastičnim djelom razasute autorske mašte i važnim postamentom glazbene povijesti i kulture. Stoga i odabrana pjesma gospel/blues tkiva, podignuta iz Jaggerovog imaginarija i emocije, a stasala uz Prestonove oktave klavira i Hammonda, te uz gitarski plamen Taylorove genijalnosti (Mick je odsvirao i bas u pjesmi) i Millerove produkcije, kao i bubnjarske kakvoće, ne može izbjeći svjetlo iz naslova koje će neprestano titrati uz glasovnu podršku Venette Fields i Clydie King - prekrasne aktivnosti dama usmjeravaju nas prema kakvoj baptističkoj crkvi američkog juga i posve mi je bistro: Stonesi su ponovno uspjeli sjajno realizirati svoju ideju!
I doista bi svjetlost!

BRIGHT LIGHTS - Gary Clarke Jr. (2011)

Gary se nalazi u dobrom društvu teksaških dostojanstvenika kojima je (posebno) električno glazbalo sa šest žica, odnosno rukovanje tim popularnim instrumentom, osiguralo mjesto u leksikonu ili edukativnom spomenaru stilskih začinjavaca.
Uz rame T-Bone Walkeru, Billyju Gibbonsu ili Stevie Ray Vaughanu, kao i "novijoj struji" gitarskih originala kao što su Doyle Bramhall II, Omar Rodriguez-Lopez i raspištoljena svetica St. Vincent, Gary kombiniranim lomovima vokalnih i sviračkih urnebesa zavrjeđuje svu globalnu pažnju i široku hordu pratitelja.
Dakle u obzir dolaze isključivo najviše ocjene - za tehničku izvedbu, senzibilni akcent, prodornost i svirački karakter, dvojbe nema, sve je pri njemu - stoga kada potegne čvršći blues okret u Bright Lights (The Bright Lights EP, 2011), poglavito u live izvedbi i osobito u trenucima dok ispaljuje ponavljajuće šesnaestinke u nizovima, osjetim se ozarenim poput svjetla u nazivu i identitetu ove sjajne numere.

LIGHT YEARS - Jamiroquai (1994)

Glazbenu kovanicu acid jazz, žanrovski podignutu u 80ima, te živahno manifestiranu u 90ima, neko je vrijeme uspješno dijelio pjevač Jay Kay sa svojim Jamiroquaijem, migoljećim grooveom kroz funk, soul, hip-hop i nemalo psihodelični narativ.
Adidasov maneken i vrsni plesač znao je dobro i skladati, a uz toliko kvalitetan band koji je imao iza sebe, nikakav problem nisu predstavljale barijere preskakane iz jednog žanra u drugi; album The Return Of The Space Cowboy (1994) dao je niz hitova, skočnih, kliznih i plesnih struktura i istaknuo band koncertnom mašinom koja plijeni energijom i hotimičnom igrom.
"Now I've got that sunshine in my life", pjeva Jay dok kruže triler aranžmani ritam sekcije, gitare i klavijatura izoštreni manirama revnih funk/soul idola iz 70ih, da bi se prelaskom na bridge ocrtala sviračka bonaca ostvarena simbiozom brass instrumenata i udaraljki.
Svemirski kauboj sa buffalo šeširom se vratio, a prethodno je pronašao svjetlo vlastitog autorskog nauma.

THERE'S A LIGHT THAT NEVER GOES OUT - The Smiths (1986)

Ok, izbrisao sam već zapisanu rečenicu i počinjem iznova njezinom inverzijom: Nikada se neće ugasiti svjetlo ove pjesme, jer genijalni komadi poput ovoga su i nastajali kada bi se susrelo Morrysseyevo nadahnuće u stihovima sa neprocjenjivim Marrovim obasjanim skladateljskim trenucima u nailasku.
Depresija i melankolija koja se Mozovim glasom ravnomjerno širi molskom melodijom, a tuga i sjeta biva naglašenija, što je zanimljivo, na refrenu koji je u durskom tonalitetu, dominantne su i izuzetne specifičnosti mančesterskih karizmatika. I premda Marr u jednom svom osvrtu na vlastiti autorski uradak podvlači dobro poznatu britansku hvalisavost i egocentričnost, podižući je do mjesta najbolje pjesme koju je ikada čuo, sam toliko daleko ne mogu ići, no ipak njezin karakter, sviračka elegancija, aranžerski momentum i uprizoreno tekstualno raspoloženje uvelike kumuju zlatnoj poziciji skladbe i među kritičarskom reprezentacijom, kao i pri milijunskim rijekama slušatelja. Moram također dodati kako je doseg tim veći kada nam obilato neveseo, čak i potišten kompozicijski kontekst uspijeva položiti osmijeh na lica. Smithsi su zaista prvaci takvog nadmetanja.

"And if a ten tone truck
Kills the both of us
To die by your side
Well, the pleasure, the privilege is mine"

LIGHT MY FIRE - The Doors (1967)

Morrisonov tekst i izvedba su naravno vreli, ali popularnost i bremenitost pjesme, pa i pored Kriegerovog idejnog začetka, idu u korist Manzarekovog veličanstvenog vladanja crno-bijelim tipkama.
Light My Fire je amblematska pustolovina sa nastupnog albuma imenovanog po tom nestašnom, ali povijesno gledano velikom i utjecajnom kalifornijskom sastavu koji nije prezao ni pred čim, sprovodeći ćudljive koliko i magične, intenzivne glazbene ideje u konačan omotač kvalificiran ogrnuti dobar dio ondašnje slušateljske populacije zainteresirane za šarena događanja u rock, psihodeličnim, pop, ali i artističkim, te R&B žanrovskim lukama.
Bez oklijevanja do cilja, ma kakav rezultat postigao, bio je Jimov životni moto, što je stilski uspio prenijeti i u stvarateljski kredo banda, pa kroz pjesmu erotičnog sadržaja, mističnog ugođaja i strukture kojom plešu tonovi Rayevih orgulja, iako tek na početku puta, grupa dolazi do plamtećeg vrhunca i zadivljujućeg ishoda - prođoše vlastitim vratima do vječnosti popularne glazbe.

WHITE LIGHT/WHITE HEAT - The Velvet Underground (1968)

Samo godinu dana nakon Doorsa, njujorški eksperimentalci spremni i odlučni zadirati u još čudnije glazbene hodnike od onih kalifornijskih osobenjaka, objavili su svoj drugi album White Light/White Heat na čijoj je početnoj poziciji istoimena pjesma duboko ovisničke recepture, dvoakordne tektonike (uz prelaze) i noiserskog završetka.
Lou Reed kao pionir takvog zvukovlja, nije se ustručavao otvarati poglavlja do tada neistražena, a srećom je imao voljne pobornike takve glazbene filozofije i nakon epohalnog prvijenca sa Nico (te Warholom na strani), nastavila je sad četvorka Reed/Cale/Morrison/Tucker pravocrtni trk pogonjen amfetaminima i ostalim supstancama do djela ne toliko velebnog kao što je debitantska Banana iz '67, no i dalje izuzetno avangardno, motivirajuće, direktno i unikatno koračanje između glazbenih formata, žanrovskih noviteta i praksi koje zvuče poput pokušaja u garaži, a u isti mah konačno apstraktno kako se i sam Andy izražavao svojom pop-art ikonografijom.
Naslovljenu stvar obožavao je i sam Bowie, svirao ju je njemu prirođenim načinom i doista veće počasti Velvetima ne trebam dalje tražiti.



THE WELL AND THE LIGHTHOUSE - Arcade Fire (2007)

Romantičarske reference, indie vratolomije, barokna raskoš i pun tobolac strijela koje redom pogađaju srž efektne glazbene retorike, sve se nabrojano (i znatno više) svodi pod nazivnik albuma Neon Bible (2007), toliko već spominjanog ponajboljeg ostvarenja prve dekade dvije tisućitih.
I ne samo što je toliko lijepo, složeno i lijepo složeno, drugo dugosvirajuće čedo kanadskih lučonoša sviračkog obilja zadire na tlo kompleksnih emocija, iluzija, neostvarenih i dalekih želja, uokvirujući idejno blago kroz također maštovitu imućnost, većim dijelom snimljenu u prostoru nekadašnje crkve (band je kupio za potrebe snimanja) u Montrealu; Butler i Cassagne uspješno križaju harmonijske neobičnosti u drugom dijelu ove melodije, pokazujući izniman talent i iako su studijski dosezi veličanstveni, svima toplo preporučujem svjedočenje koncertnoj dominaciji sastava. Dojam je nakon takve konzumacije njihovog glazbenog čina doista poseban.

INTO THE LIGHT - Siouxsie And The Banshees (1981)

Karizma britanske pjevačice je ogromna, neupitna, njezino pjevanje je upečatljivo i sjajno, kao i vizualni doživljaj istaknute gothic princeze, no još i veće zasluge, kako aranžmanima i svirkom kroz ovu pjesmu, tako i na čitavom Juju albumu (1981), pripisujem odličnim gitarskim dionicama i zahvatima Johna McGeocha.
Hladni post-punk celzijevci numere nisu je uzdigli do popularnosti npr. Spellbounda (poslužiti će i Cultu za albume Dreamtime i Love), no timpani, bas linija, čudesan mozaik gitara i glasovne parade jedinstvene pjevačice, ispunili su očekivanja povelike baze obožavatelja, dok su kritičari gotovo unisono odlučili da je A-strana ploče (Spellbound, Into The Light, Arabian Knights...) kvalitativno najbolji niz još od debitantskog djela The Scream (1978).
Čini li se i vama da ova skladba producira svjetlo(st) koliko god mračna bila?!

dario b. // 04/01/2026