Već dugo nisam čuo dobar dark album. Nije da ih baš tražim, al vjerujem da me ne bi zaobišao da se pojavio. Pri pojmu "dark" mislim na Bauhaus, opus 4AD osamdestih, pa i Joy Division. Nisam se nikad smatrao darkerom, iako me taj dio muzičke povijesti nije zaobišao. Čak štoviše dobrano je obilježio moje odrastanje i općenito muzički ukus. Možda da u sredini u kojoj sam odrastao nije bilo više "drankera" od "darkera", možda bi i danas bio obučen u crno. Ovak, nije imalo smisla.

No, da ne duljim. ASCETIC su bend iz Australije. Tamo se očito stvari (o)kreću polaganije, pa je na početku 2013. tamo objavljen album koji je trebao biti objavljen najkasnije 1983. Bend čine August Skipper (ex-The Process) (vokal i bas) i Saxon Jurgensen (gitara i programiranje) i na bubnjevima Damian Coward, najpoznatiji po radu u grupi HEIRS.

Pharmacy otvara album klasičnim joydivisionovskim bas dionicama, plemenskim bubnjem i bauhausovskim vokalom. We Are Not All Dead još više liči na Joy Division s basom kojeg kao da je sam Hook odsvirao, Stephen Morrisovskim prelazima na bubnjevima koji kao da su proizašli iz Isolation, a kad August zapjeva, ledi se krv u žilama. Trankasham vozi polako linijom Atmosphere ili The Eternal, Uroboros (Up from Eden)… Da li je nužno baš svakoj pjesmi naći prethodnicu?

Nije, jer "Self Initiation" je potpuno svoj album, odličan za sve koji su nekad ili još sad oblače crno, a tko zna, možda se ponovo pokrene "crna ruža" i Ascetic budu baš predvodnici.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 21/03/2013