U vrijeme kada pišem ovu recenziju temperatura u Zagrebu je -10C°. Ja se ne grijem u svome stanu jer nemam novaca da plaćam grijanje, fino se zabundam, a meni samome, ionako mračnjaku po prirodi to i donekle paše. Bolje hladno nego ono vrelo kad su bile vrućine za krepati. Ali čovjek i to podnese puno bolje nego račun za struju u stanu bez klime. Dok dobiješ čestitku da trebaš platiti 150 eura, odmah se smrzneš bez obzira bilo hladno ili vrelo. Upravo ta temperaturna razlika sukladna je glazbi ovog njemačkog benda iz Wurzburga - s jedne strane grije, a s druge hladi do smrzavanja. Ja bih rekao čak i više od toga jer su se potrudili na vrlo sirovi način demistificirati ulogu doom/sludge metala najopakijih i najtromijih Black Sabbath i Moss u jednu poveznicu koju istina, doduše mnogi koriste kao praktičnu referencu za najtromiji metal, međutim i neki ne-metal izvođači je vole vrlo vješto i spretno koristiti u svome izrazu poput The Swans ili Nick Cavea, a tu se onda niže još mnogo koješta. Daklem, ovi Bavarci ili štogod već da jesu, ostavili su strahoviti utisak na mene da sam se smrznuo i istovremeno odledio. Njihova muzika na ovih 40 minuta je totalno radikalna suprotnost klasičnom doom-metalu jer ima u sebi i black/death, a bome i shoegaze elemenata, nešto vrlo slično, ali dakako drugačije od francuskog Alcest koji rabi neke drugačije smjernice. Ima u ovoj glazbi koju stvaraju Andreas Schmittfull (gitara, vokal), Christof Rath (bubnjevi), inače bivši članovi Omega Massif, te Martin Achter (bas) i Christian Krank (vokal) koječega zanimljivog, dakako glavne su gitarske disonante koje otprve "Corpses collide" ulaze u uho poput Iommijevih riffova, te opako mračan pozadinski vokal što tokom čitavog albuma vrišti u stilu Olly Pearsona (Moss), a tu se pojavljuje i sasvim neočekivani dio s prepariranim gothic klavirom... Ono, što se kaže, ovaj bend me s tom prvom pjesmom osvojio bolje nego Swans i Cave iz ranih dana. Druga "Finster wald" počinje turobno melodičnom solo disonantom poput trube, gajdi, syntha ili još koječega pretvarajući se u rock simfoniju s djelomičnim de-kompozicijskim aranžmanom (gitarist je uistinu fenomenalan, negdje na razini Moore-Ranaldo, ex-Sonic Youth!), a lirika je čisti gothic-horror ko' proizašao iz najmračnijih Siouxsie & The Banshees. Nešto neočekivano i kompleksno sa završnicom gotovo u kaotičnom black-metalu. Pokušavao sam dokučiti te tekstove što su i ispisani na omotu cd-a, ali neka slova su posve sofisticirana tako da se riječi ne mogu razabrati, a izgleda da je to i cilj Phantom Winter. Oni po svemu sudeći žele biti, a i jesu pravi underground black bend, no fučkaš to, muzika im razara. "Avalanche cities" je progressive-doom sa shoegaze gitarom i ambijentima, a zadnja, skoro 10 minuta dugačka "Wintercvlt" je kombinacija abrazivne buke, black-metala, gitarskih tremola, Krankovih vriskanja, psihodelije, eksperimenata, spoken-word detalja, nečega U2 i Radiohead svega ima u tome s one mračne metal prizme. Nešto ovako dobro nisam čuo u tom fahu već jedno 2-3 godine i šteta je što album nisam ranije uzeo jer mi ionako stoji već najmanje 3-4 mjeseca. Uvrstio bih ga na listu best of 2015. jer je to zaslužio. A ako ga uvrstim na listu za 2016. nitko se neće žaliti, ponajmanje bend.

Naslovi: 1.Corpses collide, 2.Finster wald, 3.Suffer, 4.Avalanche cities, 5.Wintercvlt

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 23/01/2016