Jedan od najsporijih post-rock bendova dolazi iz Njemačke. Nepoznati su širem auditoriju mada im je ovo treći album kojeg promoter komparira s Bohren & der Club of Gore. Rade na relaciji Weisbaden - Leipzig, te funkcioniraju kao kvartet Fabian Bremer (gitara, piano, citra, synth, organ), Henrik Eichman (bubnjevi, klarinet, piano), Jobst M.Feit (synth, gitara) i M.Jurisch (bas, trombon). Debi album "Infinite Regress" (2010) bio je pun eksperimenata s laganim natruhama hardcorea, na drugome "Hyrule" (2011) su zaokrenuli priču u koncept nakrcan pejzažima, a na ovome trećem nazvanom po njemačkom terminu 'u jadnom stanju' (iliti biti u gadnoj situaciji) još dublje su uronili u letargiju, vrlo tihe dionice povremeno popraćene sjetnim šumovima bubnjarskih metlica, pa malo i u jazzy vode, ali bez ikakvih eksperimenata.

Dali su 5 izuzetno sporih i tromih instrumentala razvijajući novi koncept iz perspektive ljudi koji se nađu sami i bespomoćni u neočekivanim, nepredvidljivim i ekstremno pogubnim situacijama. Na prvu loptu reklo bi se da ovakva glazba nimalo ne odgovara temama koje se bave pošandrcalim kompasima i navigacijom aviona iznad egipatskih piramida, saobraćajnim nesrećama, pogrebnom procesijom Elvis Presleya u Memphisu 1977., doktrinama o psihički izgubljenoj djevojci i čudnovatim snovima koji navješćuju tragičnu budućnost, no Radare ipak uspjevaju kroz lijenu melankoliju dočarati slike i stanje osamljenosti, tuge, izgubljenosti i vrlo teškog depresivnog raspoloženja. Ova četvorka je kroz vrlo kratki albumčić od 35 minuta protkala mnoštvo toga što je u okvirima post-rocka odavno znano s uobičajenim šablonima izostavljajući vodeće lajt-motive gitare koje preuzimaju citra, klarinet, trombon i piano. Napravili su znatnu inverziju žanra bez gitarskih distorzija, eksplozivnih momenata s naglašenim bubnjevima i krešendima, te se okrenuli u ambijentalno istraživanje koje odgovara drone atmosferičnim sadržajima otprilike na razini Sylvianovih klasičnih radova od 80-ih do danas, no ipak bez ikakvih posezanja u artističkiji izraz. Prijatno je za poslušati, malo teže za rezonirati samu radnju jer po ničemu ne navodi da je toliko pogibeljna u osnovnom prikazu, a ponajmanje da je toliko sofisticirana u tematskom aspektu. Naoko vrlo jednostavna glazba, a u principu iza nje stoji vrlo teška i sumorna priča.

Naslovi: 1.Please let me come into the storm/ Luke, 2.Das einsame grab des detlef sammer, 3.Burroughs, 4.The queue, 5.Damsel in distress

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/02/2016