Frenetičan ritam koji me vodio kroz malo manje od četrdeset minuta "Harmony"-a neodoljivo me podsjeća na ritam iz pjesme Duel legendarnih SWERVEDRIVER. To je ritam koji pokreće. Tjera na put. Ovaj put, put do novozelandskog Dunedina, odakle je ova trojka.

Buka je i dalje u modi na Novom Zelandu, no i dalje je to kontrolirana buka rastopljena u kompoziciju pjesme koja ponekad udara izravno, ponekad s boka a ponekad je ni nema. No, ako otfrljite svoje zvučnike ona je itekako ovdje.



Michael Prain lupa po bubnjevima ko da mu je zadnji put. Lachlan Anderson svojim basom slijedi Michaela u stopu, dok Andrew iz gitare vadi najzanimljivije tonove koji se ne mogu uopće zamisliti. Svojim vokalom pridonosi nervozi kada je to potrebno i pravovremeno smiruje situaciju.

Osim SWERVEDRIVERskog ritma kroz album, na "Harmony" čujem i Joy Division (Harmony), Ride (Seasons Revenge), Sonic Youth (Changeman), …Trail of Dead (Trinity) i mnoge druge utjecajne bendove devedesetih. Za kraj su ostavili najlaganiju, skoro pa trip-hop pjesmu Get Back, na kojoj si je pak oduška dao njihov producent Chris Towned (poznat i po radu s Portishead).

Elegantno postavljanje granice između neslušljivosti i izvrsnosti muzike rijetkost je koju treba poticati i njegovati. DIE! DIE! DIE! uspjeli su unijeti "harmoniju" u ovakav nekonvencionalni glazbeni izričaj. Svaka im čast!

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 06/11/2012