Kad sam čuo prvu pjevanu, tj. drugu pjesmu "Hiding" s ovog albuma, pomislio sam da je Simon Le Bon konačno počeo pjevati u oktavama, a Duran Duran da su napustili svoje pop šablone i zaputili se u progressive. I to veličanstveni s mnogo gitarskih staccato međuigri koje u refrenu zaparaju sa hard/heavy riffovima, bogatim synth i klavijaturskim pasažima, različitim bubnjarskim tretmanima i veoma senzibilnim tekstom. No, nisu to oni mada mnogo toga u zvuku i posebno u vokalu nalikuje na njih.

Kako na omotu albuma osim šturih tehničkih podataka nema nikakvih posebnih informacija, valjalo je ovaj bend potražiti na netu, a to baš i nije bio jednostavan zadatak jer nema nikakvu službenu stranicu, a izdavač nije dao nikakav bitniji promo press o njemu. Jedino sam uspio saznati da se radi o novom bendu Patrick Hagmanna, gitariste Fear My Thoughts i Pigeon Toe koji je ovdje sam odsvirao i snimio sve instrumente, a ima ih 'mali milion' - bubnjevi, gitare, basovi, klavijature, metalofon, flaute, zvona, različiti samplovi... Njegovi jedini partneri su sjajan pjevač Alex Bleiziffer i bubnjar Norman Lonhard (ex-Fear My Thoughts, Triptykon, Pigeon Toe), a bend dolazi iz Rheinfeldena, gradića na švicarsko-njemačkoj granici u njemačkoj pokrajini Baden. Ovo im je debi album, a toliko je sjajno napravljen da kad se prisjetimo kako su mnogi veliki bendovi prolazili mnogo faza u razvoju čekajući svoju zrelost i one prave, vrhunske kreacije, toliko toga je ovdje naprosto frapantno da je gotovo nevjerojatno kako jedan bend, ili bolje rečeno, jedan do sada meni posve nepoznat muzičar na svojem prvom albumu s novim bendom napravi veličanstveno remek-djelo. Djelo na kome sve štima kao urica - od ambijentalnog kratkog naslovnog uvodnika "Origin", preko spomenute pjesme "Hiding", sve do ostatka materijala kojeg čini još 6 prekrasnih progressive-rock pjesama s ponešto hard/heavy elemenata u završnoj "Waves".

Ima ovdje sijaset iznenađenja poput d'n'b instrumentala "Pulsar", romantično snažnih "Ocean of Astate" i "The red tide", čudesne ambijentalke "Virtues" sa orkestracijama i elementima moderne klasične glazbe koji eruptiraju u fantastični post-rock, potom tremolo laganice "Bloom of light" također sa primjesama post-rocka, a najviše od svega, uz velebno koncipirane kompleksne aranžmane jest Hagmannova gitarska tehnika koja stoji rame uz rame Robert Frippa potpomognuta s obiljem echo, delay i reverb efekata. On svira na mnogo načina (staccato, legato, tremolo, solo, riffovi) i sa mnogo različitih tretmana (distorzije, akustika, gain), pa tako u svakoj pjesmi izmjenjuje mnoštvo stilova od popa i rocka sve do elektronike, ambijenata i metala.



Jednostavno, pjesme i aranžmani uronjeni su u vrlo zahtjevne, ali s nevjerojatnom lakoćom komponirane skladbe koje uistinu klize i ulaze u uho bez ikakvih problema osobito zbog šarmantnog Bleizifferovog vokala koji je, ma isti Le Bon, ali tehnički daleko produktivniji i glasovno nadahnutiji šetajući iz senzibilnosti u skoro pa žestoki metal-growl.

Samo jedna riječ - oduševljavajuće!

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 05/06/2012