Sjetno-tugaljivo lice na omotnici albuma s naljepnicom 'četvrti i posljednji snimak' govori dovoljno. Bend se zajednički usaglasio već u vrijeme snimanja albuma tokom ljeta 2014. da će se nakon 8 godina neuspješnog rada razići svatko u svome smjeru i da ga neće obilježiti niti promotivnim koncertom. Razišli su se koncem 2014., te nisu dočekali niti službeno izdanje albuma koji je objavljen 11.IX 2015. Vrlo depresivno...

Startali su 2007.u Mannheimu na pepelu dva benda Hellström i Gun Mob, kroz karijeru su neprekidno radili kao trojac u sastavu Benjamin Hintz (bubnjevi), Marcel F. (bas) i Ralph Schmidt (gitara, vokal), a početni dio žanrovskog usmjerenja bio im je sludge/ blackened, da bi kasnije otišli u post-metal konstantno se državši depresivno-emotivne lirike. Frontmen, gitarist i tekstopisac Schmidt je netom nakon razlaska oformio novi black-metal bend Ultha (u Kölnu) i već je s njim realizirao debi album, a o karijeri Planks kaže kako osim klasičnih heavy utjecaja i znatnih primjesa alternativnog rocka, posebice Swans, My Bloody Valentine i Therapy? na njega je najviše kumovao The Cure. Komparirao je karijeru benda tvrdivši da je prvi album "Planks" (2008) otprilike ono što je bio "Three Imaginary Boys", drugi "The Darkest Of Grays" (2010) je znatno depresivniji i sumorniji poput "Pornography", dok je treći "Funeral Mouth" (2012) lagano odlepršao u mješavinu različitih pjesama gdje se znalo pronaći i pop elemenata doživljavajući ga kao "Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me". Za ovaj posljednji "Perished Bodies" kaže da ga smatra poput "Disintegration", te da je vrhunac kreativnosti u zvuku, stilu i lirici s aktualnim pjesmama punim melankolične raznovrsnosti. On je ujedno završna konceptualna trilogija s prethodna dva albuma čija je osnovna tematika prikaz osobe koja prolazi emotivna pustošenja pokušavajući pronaći izlaz iz njih. I naravno, pomislilo bi se da je njihova mjuza neki uistinu The Cure psycho-štimung. Ne. Ona je kao i kod mnogo post-rock/metal izvođača usko vezana uz domenu Robert Smitha & co., samo na drugačijim nivoima, a kod ovih Njemaca se radi o kombinacijama sludgea i post-hardcorea u uvodnoj "The sacrifist, pt.I (through dirge and death)", pa se odlazi u tipičan post-metal "Nothing will ever change" s tromim staccato uvodnikom, gitarskim zatjeravanjem i eksplozijom u refrenima koje grčevito oporo pjeva Schmidt kombinirajući growl i clean vokale, zatim se šiba slojevito kratki sludge/post-metal u najenergičnijoj "Into lifeless embrace", da bi se došlo do klimaksa u vrlo lijepoj, eteričnoj i mračnoj psycho laganici "She is alone" (nema veze sa "She is not alone" Sonic Youth i Borghesie) gdje im se priključuje sa snenim ženskim vokalom Leoni iz benda Svffer koja u nekoliko navrata umije i opako pakleno zakreštati. "Bliss in all sorrows found" se otprilike nastavlja na njihovo, po mnogima remek djelo "Funeral Mouth" jednostavnim sludge legatima nadosnimljenim arijskim višeglasjima i vrlo rijetkom tremolo solažom, a onda se do konca albuma nižu zanimljive, uvjetno rečeno 'pop' eskapade poput "Only now" u grubo distorziranom indie-rock maniru koji ne bježi mnogo od The Cure ili Joy Division uronjenih u post-metal/sludge žanr, da bi se došlo do naslovnog instrumentala "Perished bodies" (propala tijela) što je svojim melodičnim staccato/tremolo ambijentom duplicirani MBV križan s mnoštvo 'post' elemenata uključujući i post-punk, a bome i hardcore pokazujući da je Schmidt ustvari najviše težio ka black-metal svirci niskih štimova, a posljednja pjevana "Sadness in our ignorance" s bolom u duši navješćuje razlaz dvoje ljudi što su bili strasno povezani, ali su ih različiti spletovi okolnosti ohladili ostavljajući samo sjećanja i još poneki obris starog traga na jastuku. A posljednji instrumental "The sacrifist, pt.II (what does walking away leave us)" sa vrlo tromim odjekom doboša i morbidno mračnom minimalizacijom zlokobno poput pogreba okončava s gotovo čak 10 minuta sumornog prikaza glavnog junaka ove trilogije koji očito nije našao sreću i ispunjenje svojih emotivnih ciljeva.

Radnja albuma je vrlo bolna i depresivna, intimistički posve strgana kad ljubav nestaje i pretvara se u gubitak ideala, osobne senzibilnosti i navješćuje mržnju, jal, zavist i zlobu. Nisam švrljao po privatnom životu Schmidta, možda mu se uistinu desio ovakav brodolom u životu pun tuge i unutarnje nesreće, samoće s frustriranim posljedicama, čežnje za voljenom osobom koju nema više pored sebe i emotivnih teškoća koje jedino može izlječiti vrijeme, ali kako god, čovjek je ovdje dao dušu i srce za album da se dostojanstveno oprosti od benda gordo i ponosno nazvanog Daske ili Planke (Planks), one koje svakom umjetniku život znače.

Možda će bend tek sada otkrivati šira publika i analizirati ih poput The Cure što su ostavili neizbrisivi trag u fahu post-punk psihodelije, a možda se nitko niti neće osvrnuti na ovaj njihov posthumni album poput groba nekog anonimusa o kome se malo zna tko je bio u vrijeme života.

Naslovi: 1.The sacrifist, pt.I (through dirge and death), 2.Nothing will ever change, 3.Into lifeless embrace, 4.She is alone, 5.Bliss in all sorrows found, 6.Only now, 7.Perished bodies (instr.), 8.Sadness in our ignorance, 9.The sacrifist, pt.II (what does walking away leave us) (instr.)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/02/2016