The Residents s novim vokalom!!! I novim, elektronskim ambijentalnim ugođajem.

Čuli ste za ovu novinu? Kako god, uistinu je nevjerojatno da su najmisteriozniji pingvini u frakovima s leptir mašnama i ogromnim okom na ramenima nakon 40 godina karijere javno priznali 'odlazak' jednog od članova. Međutim, to je sad jedna vrlo spetljana priča. Još prije, za vrijeme američke turneje u proljeće 2011. napustio ih je Carlos koji je izjavio da je umoran od glazbe i da odlazi u Meksiko kod svoje bolesne majke. Tada su The Residents nastavili raditi kao trojac - Randy (vokal), Chuck (klavijature, elektronika) i Bob (gitara) izbacivši čak 5 albuma u 2011. godini, a koncem iste su objavili i ovaj album na kojem se po prvi puta pojavljuje novi, neimenovani vokalist. Što je s Randyijem - ne zna se, no na ovom albumu su radili samo Chuck i Bob, a u kompoziciji "La noche called mi nombre" u funkciji glavnog vokala se po prvi puta pojavljuje Carlos. Pjesma je još ranije snimljena čisto kao ogledni broj, te je odlukom ostatka benda uvrštena na ovaj album.

Kao prvo, sve vas vjerojatno zanima kako sada zvuči novi vokalist... Puno je čišći i razgovjetniji, čak i artistički uglancan da bi po boji i visini glasa (negdje oko baritona) mogao komotno odgovarati bendovima poput Tuxedomoon ili Steve Brownovom frakcijskom bendu Nine Rains (sjećate se, 2008. su gostovali u Močvari). I vidi sada paralele... Steve Brown već godinama živi i radi u Meksiku, a ovaj album je kompletno napisan na španjolskom jeziku i izveden manje-više u obliku spoken-worda. Taj novi vokalist tu i tamo nešto zapjeva u uvodnoj "Theater of shadows", te se može primijetiti da ima veoma uštelane intonacije.

Sam album je ponovno jedna konceptualna priča, ovaj puta o Coochie Brake, velikoj močvari u Luisiani gdje su se neki od članova The Residents igrali kao klinci mnogo prije nego što su se odselili u San Francisco. Postoje priče i legende da su u toj močvari španjolski konkvistadori sakrili zlato, te da se zbog njega prolilo mnogo krvi u potrazi za sakrivenim blagom. To sve su oni kao klinci apsorbirali u svojim glavama, da bi s otklonom od možda kakvih pola stoljeća ukomponirali u ovaj album koji je prije svega ambijentalne prirode.

Točnije, riječ je o stanovitom soundtracku s puno mašte. Osjeća se vlažan i ezoteričan zvuk noći pune komaraca, insekata i raznih životinja, grlenih mantri, pozadinskih kanona, muljevitih gitara s profinjenim elektronskim backgroundom, udaljenim zvukovima roga, didjeredua, šaputanja, ambijentalnih maglovitih močvara i mnogo monologa koji djeluju kao da su izvađeni iz najmističnijih bajki.

Uz bogate ambijentalne spoken-word kompozicije, neke će recimo podsjetiti na najtromije laganice Yello s finim psihodeličnim radom gitare (primjerice "Outside the fence", "Tied to a cactus"), neke na ezoteriju Coil s laganim noise-electro elementima ("Gotta believe"), neke su skroz mistične ("Crocodile tears", "Please, dont go"), poneka asocira na čudnovato uvrnuti neo-folk ("Dead man on the floor", "Runaway"), no niti jedna što zbog novog vokala, a što zbog za njih netipične i štoviše, vrlo mirne glazbe neće na prvo slušanje zamirisati kao The Residents.



Oni su u svakom slučaju i dalje originalni uz svo ono brdo studijskih i live albuma, kao i gomilu kompilacija od kojih je neke uistinu teško razabrati s kojih su ranijih radova probrane i od kojeg su materijala sastavljene. Ovdje su zaista posebni i raritetno ezoterični što im je rijetko kada bio prioritet. Klasični ritmovi su vrlo rijetki, pojavljuju se tek sporadično (ritam-mašina i konge), a instrumentarij je posve ogoljen na gitaru i ambijentalnu elektroniku s tek ponekim izletom u gitarske riffove pojačane noise-distorzijom ("Bitter biter"). Osobito su čudnovate dvije završne kompozicije "Lying horse rock" u transu neobičnog obreda koji uključuje vibrafon i čak 19 i pol minuta dugačka "West & Kimbrell" u kojoj početna dionica čak ima i neke reference trip-hopa, a nakon toga slijedi dugotrajna disonantna interakcija syntha, gitare, triangla i nijemog mumljajućeg vokala koji je kroz aranžmanske intervale prošaran relativno plesnom minimalističkom ritmikom po sistemu 'ups and down' s brojnim samplovima i preljepom melodičnom završnicom u stilu moderne klasične elektronske glazbe. Moglo bi se čak reći da ima i neke elemente ambient progressiva i The Orb-ovskog chill-outa...

Kad se sve sabere, ovo je jedan od njihovih najmirnijih i najfinijih albuma u posljednjih par godina, intenzivno slojevit s mračnim ambijentom i odmjerenim šmekerskim ugođajem u kome nema one ekscentrične crte i skakanja s percepcije na percepciju. Daleko od bilo čega na što smo naučili od njih.

Iznenađenje! Diskografija:

Meet The Residents (1973)
The Third Reich'n'Roll (1976)
Fingerprince (1976)
Duck Stab/ Buster & Glen (1978)
Not Available (1978)
Eskimo (1979)
The Commercial Album (1980)
Mark Of The Mole (1981)
The Tunes Of Two Cities (1982)
Intermission: Extraneous Music From The Residents' Mole Show (1983)
Title In Limbo - with Renaldo And The Loaf (1983)
George & James (1984)
Whatever Happened To Vileness Fats (1984)
Census Taker (1985)
The Big Bubble: Part Four Of The Mole Trilogy (1985)
Stars & Hank Forever: The American Composers Series (1986)
God In Three Persons (1988)
The King & Eye (1989)
Freak Show (1991)
Our Finest Flowers (1992)
Gingerbread Man (1994)
Hunters (1995)
Have A Bad Day (1996)
Wormwood: Curious Stories From The Bible (1998)
Roadworms: The Berlin Sessions (2000)
Icky Flix (2001)
Demons Dance Alone (2002)
WB: RMX (2003)
12 Days Of Brumalia (2004)
I Murdered Mommy (2004)
Animal Lover (2005)
Tweedles (2006)
Night Of The Hunters (2007)
The Voice Of Midnight (2007)
The Bunny Boy (2008)
Smell My Picture (2008)
Postcards From Patmos (2008)
Anganok (2009)
Hades (2009)
The Ughs! (2009)
Arkanzas (2009)
Ozan (2010)
Strange Culture/ Heackel's Tale (2010)
Dollar General (2010)
Talking Light Rehearsal (2010)
Beautiful Eyes (2010)
Dolor Generar (2011)
Chuck's Ghost Music (2011)
Lonely Teenager (2011)
Coochie Brake (2011)
River Of Hades (2011)
Demonic!, live (2012)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/11/2012