home > mjuzik > The Bunny Boy

kontakt | search |

THE RESIDENTS: The Bunny Boy (Santa Dog Records, 2008)

35. album u 35 godina dugačkoj diskografskoj karijeri (ne)poznatih otkačenih freakova je priča o zečiću kojeg muče prave muke da ne završi u loncu ili u mašini za mljevenje mesa kao pašteta.

Nekadašnji bizarni avangardni čudaci kojima je identitet ostao sakriven punih 35 godina odavno nisu avangardni, još manje bizarni, a ponajmanje čudni. Jedino im je privatnost ostala prikrivena velom mistike za javnost i kako se čini to više nikoga niti ne zanima tko se sakriva iza ona četiri čudaka u frakovima s leptir mašnama, velikim okom na glavi i cilindru. Ionako je poznato da na svoje nastupe pošalju prateću plesnu ekipu uz tek poneke koncerte gdje sami uživo sviraju, dakako pod maskama.

Samo ukratko da ponovimo biografiju... Nastali su negdje početkom '70-tih u San Franciscu (odnedavno se spominje 1972. godina, mada to nije točan podatak). 1971. su napravili svoj prvi demo materijal kojeg su poslali diskografskoj etiketi Warner Bros. koja im je odbila audio-kazetu vrativši je na adresu s koje je poslana. Kako u to vrijeme još nisu imali ime, Warner je vraćenu pošiljku adresirao 'for the residents' (za stanare) što je band odmah uzeo kao vlastito ime. Tokom '70-tih su bile njihove najplodnije, najapstraktnije, najbizarnije, najortodoksnije i najavangardnije godine u kojima su objavili 5 albuma kojima su trajno zacementirali razvoj elektronske underground, noise, eksperimentalne i ine scene koja je u svojem art konceptu odlazila u bizarnost (pogledajte recenzije albuma "Meet The Residents", "The Third Reich'n'Roll" i "Eskimo").

Album "The Bunny Boy" je njihov 35. album kojim samo peglaju svoj odavno utemeljeni status malih underground zvijezda koje su nekad prkosile zakonima tržišta i show-bussinesa. Po svemu sudeći, The Residents su pojavom interneta kojeg su prihvatili još u pionirskim danima ovog medija kao poligon za svoje stvaralaštvo (isto kao i vrlo sukadni Yello ili Tuxedomoon), došli do one točke u kojoj su se zatekli kada su kretali s minornih lo-fi pozicija ranih '70-tih. Za njih je situacija ista kao i onda kada su 1973. svoj prvi album tiskali u samo 50 primjeraka gdje su na proročanski bizaran način nagovještavali krah glazbene industrije. Uz mnoštvo čuđenja kritike (a i publike) nakon onih kreativnih i avangardnih albuma iz '70-tih, bilo je nevjerojatno vidjeti da se čitav tok glazbene industrije pretvorio u pomamu koja je tokom '80-tih rezultirala s brojnim multimilijunskim nakladama dok se tiraž Residentsa pretvarao u zaista smiješne cifre od svega nekoliko stotina do nekoliko tisuća kopija. Naravno, Residentsi su sami kumovali ovakvom raspletu prodavajući album tek nakon ispunjene ankete potencijalnog kupca i time su si opskrbili vjernu underground publiku koja redovito prati njihova izdanja.

Međutim, ovaj album je daleko od njihovih nekadašnjih postulata bizarnosti i avangarde, ismijavanja rock tradicija i istraživanja novih teritorija. Uskočili su u vlak koji je blizak onim vrlo dobro osmišljenim albumima "Duck Stab" (1978.), "The Commercial Album" (1980.) i daleko manje inventivnijim "The King & Eye" s obradama Elvis Presleya (1989.) i "Demons Dance Alone" (2002). Za nekog tko će sad po prvi put susresti The Residents, ovo je svakako iznenađujući pop-underground album, no za one koji ih poznaju od početaka, ovo uistinu nije ništa novo i miriše uvelike na Tuxedomoon kao da je sam Steven Brown negdje za klavijaturama, ponekad za vokalom skupa s Dieter Meireom iz Yello koji izmjenjuju vokalne dionice koje su propustili po svojem običaju kroz elektronske filtere. Ustvari, kad se bolje posluša, mnogo vokala nalikuje na Dieter Meirea koji je nakon ogromnih hitova u '80-tim i '90-tim s Yello odlučio da se zeza s The Residents (baš me zanima nije li on možda i glavni vokal The Residents?). Takav čovjek, bivši playboy, sin nekad bogatog švicarskog miljardera može si dopustiti luksuz da se doslovce šegači s glazbenom industrijom ismijavajući je već 35 godina pri čemu je zaradio ogromnu lovu usput igrajući golf za reprezentaciju USA. Sjećam se da je kao gost alternativne emisije MTV-a 1994. poželio video spot The Residents što je jedino poslije njega 'naručio' Franck Black iz Pixies. E, sad... Nije li slučajno The Residents band iz San Francisca odakle dolaze Tuxedomoon, Steven Brown i etiketa Ralph Records, te nije li slučajno što su Yello prvi album objavili upravo za njih? I nije li slučajno što Tuxedomoon i ini projekti Steven Browna (primjerice Nine Rain) nikada nisu imali paralelno, u isto vrijeme turneju kada i The Residents? A Tuxedomoon znaju biti u istoj mjeri ekstravagantni i u zvuku i u imageu. Sjetite se samo posljednjeg koncerta u Močvari kada je jedan od njih imao tri maske na licu. Moguće da je misterija djelomično riješena... I također su možda ovaj album napravili upravo baš tako da ih netko od par stotina vjernih obožavatelja nakon toliko godina i prepozna. A možda to još uvijek ne žele, jer po stažu kojeg imaju od prvog albuma iz 1973. do danas prošlo je 35 godina. Uzmimo da su 1971. kada su počeli imali 20 i kusur godina, danas imaju otprilike 55-60 godina i još uvijek se dobro zezaju samo s razlikom što više nisu voljni istraživati, već samo povremeno ekscentrično karikiraju r'n'r tradiciju s vremena na vrijeme kreirajući neki djelićak nagona ka apstrakciji koje u principu gotovo više i nema. Nekad davno, početkom '80-tih je jedan provjereni rock kritičar iz Beograda rekao da su The Residents umjetnici zanata koji rade underground budućnost. Bio je u pravu jer je vidio njihovu snagu odupiranja glazbenoj mašineriji u vrijeme kada su ih svi željeli staviti u new-wave, ali to nije išlo i prošlo je kao i danas - ostali su underground ničega i svega. Bez striktno omeđenog stila, van svih okvira, The Residents su i dalje ispušni ventil za nekolicinu odličnih glazbenika koji su uz tu svoju zezanciju uspjeli stvoriti i cijeli niz naraštaja oblikovanih kao dio struje avangardne, eksperimentalne, electro-industrial, noise i pripadajuće underground scene...

Album je pristupačan u trajanju od 47 minuta i svakom The Residents poštovatelju je jasan zašto su ga tako napravili, dok onih novih potencijalnih konzumenata ionako s albuma na album nema previše. Čitav album obiluje plesnim predlošcima kao da je rađen za neki crtani ili animirani film, a fabula koja je u principu uvijek prisutna na njihovim radovima ovaj puta težište ima na lucidnim i pomalo apstraktnim bajkama u kojoj je glavni lik zec. Početak radnje je posve neoptimističan i mračan kroz uvodnu "Boxes of armageddon", a kako pjesme odmiču - "Rabbit habit" (uz pratnju dječjih vokala), "I'm not crazy", "Pictures from little girl", "What if it's true", tako se zeko susreće sa svijetom u kojem su svi ludi i pomahnitali akteri koji samo glume u svojem životnom šou programu sve dok ne ugleda izlog mesnice sa pilićima što ga dovodi do istine da bi mogao skončati upravo kao te kokoške (pjesma "Butcher shop"). I onda slijedi pravi Tuxedomoon instrumental "I like black" s tipičnim bojama Brownovih klavijatura, specifičnim zvukom gitare Reiningera i trube Lu Van Lieshouta. Daljni nastavak radnje je mučno razglabanje o zečjem životu gdje je izgubio jedinog prijatelja ("My Nigerian friend"), razmišljanje o mašini za mljevenje mesa i vrlo dramatičnom raspletu događaja kojeg The Residents na ukusan način prepuštaju mašti samog slušatelja. Posljednja "The black behind" je završni epitaf u kojem je sve crno kao što i sam tekst kaže 'everything is black behind' uz dašak grčkog etna odsviranog na buzukiju. Interesantno, Blaine Reininger violinist i gitarist Tuxedomoon posljednjih godina živi upravo u Grčkoj... U samom glazbenom pogledu, to su kraće teme uokvirene u njihov specifičan pop-format koji podjednako obiluje plesnim, elektronskim, ambijentalnim i stinim eksperimentalnim sintagmama. Izuzetak čine "What if it's true" i naslovna "The Bunny boy" koje su između ostalih aranžmanskih vragolija nabijene i gitarskim rock riffovima. Ostatak je uobičajeni zvuk s puno maštovitih igrarija elektronike, klavijatura i ritmova, a u vokalima se osjeti da ih ima nekoliko i da to nije više samo onaj prepoznatljivi hrapavi, mračni i opori glas kao iz komičnih horor filmova. Odavno više ne koriste samplove, šumove, brumove i slične lo-fi efekte tako da je zvuk pročišćeni underground pop kakvog su s vremena na vrijeme znali isporučivati upravo Tuxedomoon i Yello. Simpatično na The Residents pop način i ništa više...

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 13/10/2008

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Howl

JOHN FOXX & THE MATHS: Howl (2020)

| 31/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Engele, bengele, banda svira...

PARTLEKI: Engele, bengele, banda svira... (2020)

| 27/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: The Gereg

THE HU: The Gereg (2020)

| 16/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Si kak jen

OGENJ: Si kak jen (2020)

| 10/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: White Lazy Boy, EP

MELVINS & MUDHONEY: White Lazy Boy, EP (2020)

| 06/07/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*