home > mjuzik > Ten Two Times

kontakt | search |

THE RESIDENTS: Ten Two Times (Ralph Records/ Cryptic Corporation, 2013)

The Residents su 7.XII daleke 1972. objavili prvi singl "Santa dog" koji nije niti malo pokazivao njihovu buduću bizarnost kakvom će zračiti tokom 70-ih godina potpuno izokrenuvši smisao rocka i show-biza. Koncem 2012. proslavili su 40 godina karijere, te 2013. uokvirili sa cijelim nizom obljetničkih kompilacija, između ostalog i ogromnim "Ultimate Box Set" 'memorabilija' izdanjem na kome su sabrali sve svoje radove, vinile, kasete, VHS izdanja, pa čak i čuvenu masku s ogromnim okom i crnim šešir-cilindrom. Onaj tko ga je uistinu kupio mora biti strastveni kolekcionar i vraški bogat jer cijena mu je ni manje-ni više 100.000 dolara...

Na ovoj daleko jednostavnijoj kompilaciji izabrali su deset originalnih kompozicija iz različitih perioda karijere, priložili ih u izvornim varijantama, te ih uredno ponudili zajedno s novijim, a nekim već i ranije objavljenim verzijama. Na žalost, ovdje se kao i na cijelom nizu posljednjih studijskih ostvarenja ne može posve dokučiti zbog čega su oni svojevremeno bili neobičan, ekstravagantan, eksperimentalan, avangardan, apstraktan, čudnovat i krajnje bizaran bend. Preskočili su veliki dio svojih najluđih, najortodoksnijih i najotkačenijih faza, te su od originalnih kompozicija izabrali samo one koje mirišu na ono što rade u posljednjih desetak godina. Točnije, izabrane kompozicije izuzev prvog singla "Santa dog" su mahom elektronske s vrlo malo analognih zvukova i nekome tko nije upućen u njihovu daleko kreativniju i zvučno različitiju prošlost može se učiniti da su oni oduvijek bili 'neki tamo' ekscentričan synth/electro sastav. Uostalom, oni su u slučajevima nekad vrlo čestih singlova tokom 80-ih više pažnje posvećivali upravo elektronskom zvuku, znali su se probiti i do valova komercijalnih radio stanica recimo sa plesnom "Kaw-liga" (1986) ili nekim obradama klasika "It's a man's man's man's world" James Browna (1984), "Hit the Road Jack" Ray Charlesa (1987) ili Presleyeve "Don't be cruel" (1989). Tih singlova ovdje nema, a i teško je uopće za povjerovati da postoji publika i fanovi koji ih znaju samo po takvim radio-instant 'šećerlamama'.
[ The Residents ]

The Residents

Taj proces odvajanja analognog, nekad izvornog eksperimentalnog rock zvuka kada su nabijali po klaviru, gitarama, bubnjevima i koristili kojekakve efekte, distorzije, halove, slijepljene magnetofonske trake, vrtjeli snimke naopačke, silovali neobični instrumentarij sastavljen od dječjih igračaka, plastičnih puhaljki, drvenih i metalnih predmeta, zvečki, stakla, šumova vode, te kada su ismijavali cijelu rock povijest prerađivanjem i iskasapljivanjem mnogih poznatih hitova, tekao je vrlo sporo. Postupno su uključivali synth i elektroniku, ali praktički sve do albuma s obradama Elvis Presleya "The King & Eye" (1989) taj sintetički zvuk nije bio dominantan.

Ok, šta je - tu je. Na ovoj kompilaciji oni zvuče komercijalno i pristupačno, onako kako su oduvijek, ajde, točnije od cirka sredine 80-ih težili na svojim specijalno izrezbarenim i dotjeranim 'pop' singlovima za proboj na radio programe. Taj jedini izuzetak, uvodna pjesma "Santa" odsvirana u maniru kraut-rocka s basom, bubnjevima, legato gitarom, zvečkama i otpjevana raritetno čistim vokalom uz gromoglasne prateće repeticije podsjećajući na Can ustvari je i jedini ostatak njihove prošlosti iz 70-ih godina. Uz još jednu skladbu, instrumental "Vileness" iz 1976. sa nikad dovršenog soundtracka "Vileness Fats" kojeg su radili čak 4 godine (od 1972. do 1976) kada su se pod utjecajima Brian Enoa i Kraftwerk po prvi puta prihvatili syntha, sav ostali dio originalnih snimaka datira uglavnom iz 21. stoljeća, a to, ruku na srce, nisu oni pravi The Residents. Iz 80-ih je ovdje samo "Marching" koja je prvotno objavljena na EP-iju "Intermission: Extraneous Music From The Residents' Mole Show" (1983) gdje su dokazi o paralelnoj sličnosti s Tuxedomoon više nego očite boje klavijatura Steven Browna, a iz 90-ih je uvrštena zafrkancija "Lottie" sa video-igrice, multimedijalnog CD-a "Have A Bad Day" (1996).

Kroz razna hipotetska nagađanja desetljećima se trabunjalo oko demistifikacije i razotkrivanja njihovih pravih identiteta. Povezanost s jednim vrlo sličnim, ali nadaleko komercijalnijim i svjetski uspješnim bendom kroz tko zna kada zabilježenu (pra)staru snimku "Black" koja je prvi puta osvanula na multimedijalnom projektu "Ozark" 2011, a tri godine ranije je u iskrivljenoj varijanti uvrštena na album "The Bunny Boy", ovdje zorno svjedoči relevantnoj spoznaji da je na vokalu nitko drugi već Dieter Meier iz electro-pop benda Yello, te da je on najvjerojatnije i bio glavni vokalist. Ne treba niti zaboraviti da je Dieter sin bogatog švicarskog multimilijunaša, dugo vremena se zabavljao igrajući golf za švicarsku reprezentaciju, a prije formiranja Yello koncem 70-ih u svojoj zvaničnoj biografiji navodi da je svirao gitaru s jednom žicom, urlikao, mumljao, stenjao, zavijao, kmečao i radio kojekakve kerefeke i posve lucidne performanse po Zurichu gdje je studirao umjetnost, a potom i širom USA, te da je nastupao s posve 'nepoznatim' glazbenicima često bez ikakvih proba i unaprijed dogovorenih shema. A upravo tako su zvučali The Residents tokom 70-ih godina... Oko toga su ispričane mnogobrojne storije i pretpostavke da su Tuxedomoon i Yello ustvari samo pristupačnije i komercijalnije frakcije The Residents, da se svi muzičari iz tih bendova međusobno razmijenjuju, a osim toga, vidi podudarnosti, sva tri benda su svoje prve radove objavljivali za Ralph Records čiji su The Residents vlasnici i bili su jedini izvođači te etikete. Tuxedomoon su objavili tri, a Yello dva izdanja za Ralph Records, a potom od cirka 1983. prešli su na velike etikete Phonogram, Mercury, Restless, Cram Boy...

Interesantno je za promotriti da Yello i Tuxedomoon već podulje vrijeme nisu diskografski aktivni (Tuxedomoon i dalje održavaju turneje), a da The Residents rade punom parom uporno i vješto sakrivajući svoj pravi identitet: samo u zadnjih desetak godina objavili su tridesetak studijskih albuma, te otprilike isto toliko kompilacija, live snimaka i multimedijalnih projekata.

Što se tiče 'novih' verzija starih originalnih pjesama, ovdje ima malo toga što bi moglo posebno iznenaditi, no kao usporedba vrlo dobro služi pokazatelj njihovih prilagodljivih aranžmanskih zahvata u kojima su primjerice pjesmu "Santa" od nekadašnje nepune 2 minute razvukli na 6 minuta apstraktno rastrgane orkestralne elektronike sa violinom, a neke su izokrenuli, po svojoj mjeri do neprepoznatljivosti. Eksperimentalnom instrumentalu "Midnight" (s albuma "The Uhgs!", 2009) dodali su plesni i tvrdi, pomalo dubstep naboj, lagana "Window" ("Animal lover", 2005) je izvedena uz odličnu i virtuoznu gitarističku solažu, no u pravilu sve te 'nove' prerade su već ranije osvanule na nekim živim izdanjima ili kao bonus dodaci na zvaničnim studijskim albumima 21. stoljeća.

Za očekivati je bilo kako će 'stanovnici' na ovoj obljetničkoj kompilaciji napraviti presedan i podsjetiti na barem neke ortodoksne trenutke rane sirovosti, ali od toga ovdje nema ama baš ničega. Izgleda da ih više ne zanimaju stare svinjarije kada su ismijavali Stonese, Beatlese, Dylana, Kinkse, Floyde, Zeppeline, Gary Glittera, hippyije i ostalu rock generaciju 60-ih i ranih 70-ih. Pa čak niti kao izvadak uspomena na mlađahna, daleko bizarnija i ekstremnija vremena kada su s površnim sviračkim umjećem radili revolucionarni preporod.

Ovo jeste sve fino urađeno i odsvirano, daleko bolje nego li prije par desetljeća. Za njih je ovo konvencionalan manir, no spram kurentne scene i dalje čvrsto drže artistički nepredvidljive glazbene obrasce.

Naslovi: 1.Santa (1972), 2.Santa (2012), 3.Picnic (2001), 4.Picnic (Our finest flowers), 5.Vileness (1976), 6.Vileness (new soundtrack), 7.Midnight (2009), 8.Midnight (The sadman waits), 9.Window (2005), 10.Window (Talking light show), 11.Betty (2004), 12.Betty (Demons dance alone), 13.Sleepwalker (2002), 14.Sleepwalker (Lonely Teenager), 15.Lottie (1996), 16.Lottie (Have a bad day), 17.Black (2011), 18.Black (The bunny boy), 19.Marching (1983), 20.Marching (Mole suite)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 17/02/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Inerte

ATAVISMO: Inerte (2017)

| 17/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: The Verdict

WAR ENGINE: The Verdict (2017)

| 16/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: New Facts Emerge

THE FALL: New Facts Emerge (2017)

| 15/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Houdini kot priča (z zasedbo Brem)

MATEJ KRAJNC: Houdini kot priča (z zasedbo Brem) (2017)

| 14/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Hardcore Problem Solver, EP

ADAM CARPET: Hardcore Problem Solver, EP (2017)

| 13/08/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> wi giv medi[k]a[al] suport to:
08_2017-humstok220x60.gif
> diskografija
cover: Ten Two Times
  • Meet The Residents (1973)
  • The Third Reich'n'Roll (1976)
  • Fingerprince (1976)
  • Duck Stab/ Buster & Glen (1978)
  • Not Available (1978)
  • Eskimo (1979)
  • The Commercial Album (1980)
  • Mark Of The Mole (1981)
  • The Tunes Of Two Cities (1982)
  • Intermission: Extraneous Music From The Residents' Mole Show (1983)
  • Title In Limbo - with Renaldo And The Loaf (1983)
  • George & James (1984)
  • Whatever Happened To Vileness Fats (1984)
  • Census Taker (1985)
  • The Big Bubble: Part Four Of The Mole Trilogy (1985)
  • Stars & Hank Forever: The American Composers Series (1986)
  • God In Three Persons (1988)
  • The King & Eye (1989)
  • Freak Show (1991)
  • Our Finest Flowers (1992)
  • Gingerbread Man (1994)
  • Hunters (1995)
  • Have A Bad Day (1996)
  • Wormwood: Curious Stories From The Bible (1998)
  • Roosevelt 2.0 (2000)
  • Roadworms: The Berlin Sessions (2000)
  • Icky Flix (2001)
  • Demons Dance Alone (2002)
  • WB: RMX (2003)
  • 12 Days Of Brumalia (2004)
  • I Murdered Mommy (2004)
  • Animal Lover (2005)
  • River Of Crime (episodes 1-5), (2006)
  • Tweedles (2006)
  • Night Of The Hunters (2007)
  • The Voice Of Midnight (2007)
  • The Bunny Boy (2008)
  • Smell My Picture (2008)
  • Postcards From Patmos (2008)
  • Anganok (2009)
  • Hades (2009)
  • The Ughs! (2009)
  • Arkanzas (2009)
  • Ozan (2010)
  • Strange Culture/ Heackel's Tale (2010)
  • Dollar General (2010)
  • Talking Light Rehearsal (2010)
  • Beautiful Eyes (2010)
  • Dolor Generar (2011)
  • Chuck's Ghost Music (2011)
  • Lonely Teenager (2011)
  • Coochie Brake (2011)
  • River Of Hades (2011)
  • Demonic!, live (2012)
  • Bad Day On The Midway (2012)
  • Night Train To Nowhere! (2012)
  • Mush-Room (2013)
  • Ten Two Times (2013)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*