Residentse već podulje nismo imali na tapeti, a neprestano su radišni i aktivni svako malo objavljujući poneki album, kompilaciju koja je redovito neobična ili barem live zapis. Ovih godina su konačno objavili prastare snimke iz najranije faze karijere kada gotovo još da uopće nisu znali svirati već bezglavo drndati, zavijati, trubiti i nabijati do iznemoglosti po instrumentima koje su imali davši na uvid svoje 'djetinjstvo', pravilnije rečeno demo djetinjarije s gomilom snimaka na kasetofonu i prastarom magnetofonu snimljenih kojekuda, pa čak i po nekim svadbama (primjerice na Snakefingerovoj), rođendanima i tulumima uz gromoglasan smijeh prisutnih. Sve se to može čuti na dvostrukom CD-u "A Nickle If Your Dick's This Big" (2019). U to vrijeme, a radi se o koncu 60-ih i početku 70-ih godina prošlog stoljeća kada se još nisu formirali kao postava, a nisu imali niti ime, jedan od sporednih suradnika bio im je Roland Sheehan, klavijaturist i osnivač malo znanog garage-rock sastava The Alliance (1966-1974) koji je žarko želio postati jedan od Residentsa. Sasvim slučajno je u Rustonu (Louisiana) na ulici susreo čudnog lika za kojeg je mislio da je Johnny Winter što naglas pjevuši neku 'na licu mjesta' sklepanu pjesmu, no to je ustvari bio tamnoputi albino Alvin ''Dyin' Dog'' Snow, rođen vjerojatno 1938. ili 1939. negdje u Lousiani, koji niti sam nije znao svoju godinu rođenja jer je odrastao u sirotištu, te nikad nije saznao tko su mu roditelji. Imao je plave oči, pa se pretpostavlja da mu je jedan od roditelja bio bijelac, moguće latino podrijetla.

Roland Sheehan o Dyin' Dogu:



Prozvali su ga Dyin' Dog jer mu je lice odavalo dojam psa koji će krepati, kratko vrijeme je imao bend Dyin' Dog and the Mongrels, živio je s bogatijom postarijom gospođom Miss Lillan, te je imao psa Chestera s polomljenim stražnjim nogama kojeg je izvodio u šetnju uz pomoć kolica što ih je sam napravio. 1975. s Mongrels-ima je snimio približno 13 pjesama u skromnom studiju u Shreveportu, a rezultat je bio barem jedan promotivni singl "Bury my bone/ Bone runs dry" koji se mogao samo nabaviti u lokalnoj prodavaonici ploča. Kasnije, početkom 1976. s bendom je imao zakazan koncert otprilike na svoj rođendan (tako je barem mislio da mu je 13. siječanj dan rođenja), međutim koncert se nikada nije održao jer je prije toga doživio tragedije: prvo mu je uginuo pas, a onda i gospođa Lillian, a istog dana, 10. siječnja je umro i Howlin' Wolf, njegov veliki uzor. Pretpostavlja se da je bio deložiran i izbačen iz Lillianinog stana nekud na ulicu i nakon toga ga više nikad nitko nije vidio (nema poznatih izvora, a niti bilo kakvih provjerenih podataka).



Te Dyin' Dogove studijske snimke je nakon više od 40 godina sasvim slučajno u jednoj kartonskoj kutiji pronašao Sheehan prilikom rasprodaje imanja čuvenog Stan Lewisa (vlasnik nezavisne etikete Jewel Records i prodavaonice ploča iz Sheveporta) i odnio Residentsima prisjećajući se dana mladosti, a maskirana ekipa ih je odmah prigrlila obradivši 10 njegovih pjesama, no prethodno su 2019. remasterirali i objavili te originalne zapise pod nazivom "The Residents Present Alvin Snow, aka Dyin' Dog" za Psychofon Records u limitiranom izdanju od 350 komada tiskanih kao pet 7'' vinilnih singlova. Da ne bi ostali dužni fanovima, na ovome albumu su uz svoj CD1 s obradama, priložili i CD2 s originalnim pjesmama, elem svih 10 objavljenih na singl vinilima. Za jasniju predodžbu, valjalo bi prvo krenuti s originalima koji su snimljeni negdje u periodu od 1974. do 1975. s tko zna kakvim postavama, pretpostavlja se da je tu bio i dio ekipe iz The Mongrels. Sheehan je neko vrijeme tražio autore i plejadu glazbenika, no nitko se nije javio glede autorskih prava jer se praktički nitko više niti ne sjeća u lokalnim krugovima tog kratkotrajnog benda za kojeg nije uopće sigurno da li je ikad održao ijedan nastup (nedavno se na youtube javio jedan svjedok koji se sjeća fantastičnog Dyin' Dogovog nastupa u Charlottesvilleu sredinom 70-ih kada je svu publiku oborio na koljena). Mora se reći da je priloženih 10 autorskih kompozicija čvrste kakvoće na razini 70-ih godina kada su crnci još uvijek svirali gitare, usne harmonike, imali duhačke sekcije i onaj pravi smisao za nepatvoreno izvorni blues obogaćen nizom ritmički snažnih udaraca. Dyin' Dog je bio pjevač opako režavog i hrapavog vokala između Howlin' Wolfa, Captain Beefhearta i najcrnjeg Tom Waitsa, elem, u današnjim razmjerima bi komotno mogao stati kao frontmen u svakom metal, punk i hardcore bendu, a tekstovi, za koje se također pretpostavlja da su njegovi vrlo su agresivni, bijesni, ljutiti, a i depresivni, napucani gomilom egzistencijalnih, socijalnih, društvenih, etičkih, moralnih i dakako, sofisticiranim antirasističkim stavom. S obzirom na jasne rasističke paradokse koji su se u ono vrijeme dešavali, posve je jasno da Dyin' Dog nikako nije mogao dobiti priliku objaviti kompletnu ploču, a nitko se vjerojatno niti nije usudio objaviti je jer bi zapao u teške neugodnosti. Ali kada se danas posluša, makar je riječ o nedovršenim demo snimkama, materijal je vraški moćan i prodoran.



The Residents su se po svojem dobrom običaju u ovih 10 obrada poslužili standardnim izrazom kratkih 'pop' formata što ne prelaze 4 minute totalno izvrnuvši kompletan dojam u svoju bizarno halucinogenu sferu koja s ovakvim izvedbama dobiva još stravičniji dojam, te su pozvali i nekoliko gostujućih vokalista, između ostalih i Frank Blacka iz Pixies koji je abnormalno luđački i do neprepoznatljivosti odvrištao singl "DIE! DIE! DIE!" u tromom tempu skoro do blueserskih industrial-doom relacija sa simfonijskim ugođajem. Svaka pjesma je dobila taj sukus horrora, depresije i očajničkog blues života o kome je režavo moćno rogoborio Dyin' Dog: uvodna "Bury my bone" je pretvorena u svojevrsni EBM kakvog bi napravio Les Claypool da se nakljuka esctasyja i odvali na techno, "Hungry hound" u sablasnu psycho laganicu na ksilofonu s imitacijom ženskog vokala, a od "River runs dry" kreće prepoznatljiv stil neuravnoteženih skokova kad su obrade u pitanju. Oni bolji poznavatelji njihovog opusa sjetiti će se obrada Elvis Presleya na albumu "The King & Eye" (1989) koje su bile opsjenarski preokrenute posve naopačke, pa tako nikakvo čudo što primjerice "The Dog's dream" sa ženskim vokalom djeluje poput indie-pop poskočice bezecirane za pritajeni hit, "I know" s mumljajućim nijemim vokalima na početku se utapa u rasplinutu dark-wave/ neo-folk tužaljku a'la Tuxedomoon s eksperimentalnim ubodima, "Pass for white" svojim antirasističkim stavom pretvorena je u ambijentalno lagani gothic/shoegaze komad (ponovo sa insinuiranim šaputavim ženskim glasom), "Tell me" se vraća u plesni IDM/EBM (vokalistica Carla Fabrizio), a tek posljednje dvije samo radi prepoznatljivog bizarnog vokala mogu odprve katalizirati izvođača. "Momma don't go" je izvedena vrlo tužno sa sintetičkim orkestracijama, a "Dead weight" sa sumorno teškim aditivima tromog elektronskog industriala obogaćenog usnom harmonikom i obrednim pasažima.





Potrudili su se da na temelju ovih inspiracija naprave i svojih 6 autorskih skladbi koje zvuče otprilike onako kako bi Tom Waits u vrijeme cirka "Swordsfishtrombones" faze funkcionirao da je koristio elektroniku i da je mogao manipulirati vokoderom metamorfoziravši vlasiti glas u višlje registre, a naslovi poput 'Hladan kao leš", 'Zvala me psićem' ili 'Zlo se skriva' ("Evil hides", odlična kabaretska blues-swing stvar) upotpunjuju kompletan dojam o pasjem životu kakvog je vodio Dyin' Dog. Čitav album je svojevrsan konceptualni performans koji poput elektronsko-analogne opere uranja dušom i srcem u stresan, elastičan, živahan, ali i depresivno težak crnački blues premda bi se bez znanja o originalnim pjesmama teško mogao steći takav dojam. Naravno, kad su Stanovnici u pitanju, svaka opcija je uvijek otvorena za slobodno tumačenje i analiziranje, a ovaj album je kako god da se uzme nakrcan potencijalnim hitovima koji to nikada postati neće u rakursima široke medijske potrošnje, no to njima ionako nije važno.

Naslovi CD1: 1.Bury my bone, 2.Hungry hound, 3.DIE! DIE! DIE!, 4.River runs dry, 5.The dog's dream, 6.I know, 7.Pass for white, 8.Tell me, 9.Momma don't go, 10.Dead weight, 11.Cold as a corpse, 12.Blood stains, 13.Cut to the quick, 14.She called me Doggy, 15.Evil hides, 16.Midnight man

Naslovi CD2: 1.Bury my bone, 2.Hungry hound, 3.DIE! DIE! DIE!, 4.River runs dry, 5.The dog's dream, 6.I know, 7.Pass for white, 8.Tell me, 9.Momma don't go, 10.Dead weight

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/12/2020

PS: već su najavili turneju za proljeće 2021. sa izvedbama i kompletnim scenskim performansom ovog albuma.