Malo je poznato da su The Residents još prije masovne upotrebe PC-a u fazi zametaka interneta bili vjerojatno prvi autori iz miljea r'n'r-a koji su osmislili vlastitu kompjutersku igricu. Na noj su radili godinama, a objavljena je ujesen 1995. pod imenom "Bad Day On The Midway" kao interaktivni CD-rom. Iste godine za igru su pokupili dvije nagrade za najbolji zabavni program i najinovantnije korištenje multimedijskog sistema na Macrovision International User Conference Award. Međutim, igra nikad nije komercijalno uspjela jer je po mišljenju izdavača Inscape bila istovremeno i komplicirana i manjkava. Tok igre nikad nije dovršen do kraja, nije bilo osvajanja bodova, a vrijeme igre je bilo ograničeno. No, The Residents ne bi bilo ono što jesu, da nisu u sve to unijeli artističke avangardne egzibicije; igra je naime bila neriješivo iskustvo poput čitanja zanimljivog romana bez finiša i raspleta. Radnja se odvijala u mračnom i oronulom zabavnom parku kojeg su još 1991. opisali na albumu "Freak Show". U njemu se nalaze kojekakvi bizarni stanovnici, a funkcija igrača je da otkriva njihove privatne tragedije kroz kompleksne interaktivne priče o serijskom ubojici, kugi koju prenosi crveni štakor, porezima i različitim prevarama. Ali nakon što igrač uspije rasplesti misterij radnje, mala je vjerojatnost da može biti zadovoljan jer nema bodova i rezultata. Singl-igrač utjelovljen je kroz lik Timmyija, mladog nevinog dječaka koji živi u blizini zabavnog parka i lutajući po njemu otkriva fascinantne i tragične priče likova koje susreće. Da bi prešao na višlju razinu, mora otkrivati sve te priče i nekoliko sakrivenih mjesta, te obaviti radnje koje likovi nisu izvršili. Nemoguće je saznati cijelu priču iz jedne igre budući da su mnogi elementi u njoj povezani sa slučajnostima. Nema jamstva da će igra svaki puta početi na isti način, te da će akcije, zadaci i radnje u njoj biti iste jer se nižu nepredvidivim tokom otprilike isto kao igra domina, 'čovječe ne ljuti se' ili partije karata koje nalažu idući potez.

Kako god, igra je pljenila različitim raspoloženjima, plodnom maštom i idealno izrađenim, mahom sablasnim likovima grafičkog dizajnera Jim Ludtkea koji su fantastično uklopljeni u priče. Godinu kasnije, 1996. The Residents su objavili i namijenski soundtrack album "Have A Bad Day" u trajanju od 48 minuta s 12 kompozicija koje djelomično otkrivaju pozadinu cijele priče, no kako im ugovor nije dozvoljavao da igru usavrše i dotjeraju, a izdavač više nije pokazivao nikakav interes za obnovu iste, cijeli posao je utrnuo. Kasnije, u nekim video-spotovima The Residents su iskoristili lik Timmyija, a neke vizualizacije iz igre su ukomponirali na video DVD "Icky Flix" (2001).

17 godina kasnije, elem 2012., The Residents su se ponovno vratili na tu nesretnu avanturu s novom verzijom 'soundtracka' za igru obogativši ga sa znatno drugačijim obratima. Od originalne glazbe ostao je samo uvodni 'foršpan' "Bad day on the Midway", dakako u novoj varijanti, zatim tema "Marvelous mayhem" (ranije se zvala "The marvels of mayhem") i glazba koja je tokom igre pratila Timmyija u nekim sekvencama. Ona se ranije zvala "Timmy", a ovdje nosi naslov "Timmy is now an adult". Iz ovog priloženog, mahom instrumentalnog albuma sa 14 kompozicija u kojima je još uvijek prisutan njihov stari, originalni pjevač Ralph (samo kao narator u nekim sekvencama, a tek rijetko kao polumelodični vokalist u "Lottie as an old lady"), može se uočiti da su stanovnici zabavnog parka ostarijeli, neki su umrli, neke su zamijenili njihovi nesretni nasljednici, no sve njih i dalje prati teška i tmurna sudbina istih problema i istih, veoma dramatičnih priča.

Oslonjeni na prepoznatljiv stil baziran na elektronici, synthovima, elektronskim bubnjevima i ponešto samplova, The Residents su stvorili obrednu glazbu punu mistike, transa i kratkih 'inserata' s kojima prate sve one skrivene radnje. Nije da se u ovome može nešto osobito uživati u bogatstvu ideja jer The Residents već podosta dugo vremena nemaju više onaj šokantni i bizarni element. Štoviše, pretvorili su se u sofisticirani art koji puno više pažnje pridaje instrumentalizaciji klavijatura, izboru melodija koje variraju od fanfara, folka i raznobojnih 'čigrastih' cirkusarija šarenih klackalica, tobogana, vrtuljaka s drvenim konjićima, preko psihodeličnih ambijentalija koje se nalaze u zakulisnim igricama razbacanim po šatrama i neizvjesnim trenucima istraživanja, sve do pompoznih i glamuroznih scena iskorištenih za krešenda poput operno - simfonijskih modernih klasičnih djela. Tek u rijetkim trenucima se čuje onaj eksperimentalni pristup, no i oni su vrlo kratki, ali bez obzira na sve to, uspjeli su zadržati dio neukrotive magije kojom isijavaju već 4 pune decenije.

Naravno, izuzev uvodne "Bad day re emerges" (s elementima Oldfieldovih "Tubural Bells" i soundtracka za "Noć vještica"), te odjavne zvrkasto - slijepljene pjevane teme "Dixie brings it home" (kao izvučena iz crtića), gotovo da i nema klasičnih 'plesnih' tema. U nekima se recimo može osjetiti dašak Tom Waitsovog humpa-cumpa poigravanja s bluesom ("March of the residents"), u nekima klavijature nedebelo zazvuče na Steven Brownovu komornost Tuxedomoon, u nekima se standardno igraju s polifonijom i pentatonikom ("Twiddling thumbs", "Falling in love with love"), a u nekima pretjeravaju s glamurom i spomenutim fanfarama podsjećajući na Philipa Glassa ("Introducing a little light"). Dobar dio kompozicija s prvog dijela albuma je nošen kompleksnim aranžmanima, a onda se dalje igraju minimalističkim obrascima kakve su davno prerasli. Doslovce se i dalje igraju očito uživljeni u igru koju su kreirali i (ne)shvaćeni kakvi jesu ostaju i dalje veliki misteriozni raritet na marginama pop scene.

Umjetnički naglašen format njihovog izraza nije ostao zapostavljen. Sve je tu u domeni The Residents. Onu su uistinu takvi kakvi jesu. Za neke genijalci, a za neke isprazni šarlatani što kao i 'ćorava koka uspije pronaći poneko zrno' bauljaju i svaštare po nečemu što bi trebala biti umjetnost. Prava alternativa.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 20/05/2013