home > mjuzik > Heads Or Tales Live

kontakt | search |

SAGA: Heads Or Tales Live (101 Distribution, 2011)

Posljednjih godina vrlo popularan sistem izvedbe uživo kultnog albuma od početka do kraja nije mimoišao niti kanadske progressive-rockere koji su proslavili 40 godina aktivnog rada.

Frontmen i basist Michael Sadler napustio je bend 2007., a ekipa je putem audicije za njegovu zamjenu izabrala Rob Morattija (ex-Final Frontier) s kojim su 2009. objavili 19. studijski album "The Human Condition" (InsideOutMusic). Međutim, nakon nepune 4 godine, početkom 2011. Sadler se vratio u bend. Ipak nije mogao izdržati bez prijatelja s kojima je efektivno proveo 27 godina na turnejama i po studijima.

Kao ostatak trogodišnjeg boravka Morattija za mikrofonom, bend se odlučio da realizira ovaj živi zapis nastao tokom 2009/10 u kome je sabrano svih 9 pjesama s njihovog ponajboljeg i najprodavanijeg albuma "Heads Or Tales" iz 1983. Uz velike novine što se tiče Morattijevog vokala koji je pjesmama dao posve drugačiji pečat (a ne bi bilo loše da Saga s njime napravi još poneki album), bitne razlike spram originala su drugačije boje klavijatura, drugačiji aranžmani, te korištenje kompletnog seta akustičnih bubnjeva. Na originalu su u nekim pjesmama koristili, za 80-te, tada vrlo popularni set elektronskih udaraljki.

Moratti je jedna od rijetkih uspjelih zamjena frontmena koje su u povijesti rocka zadesile velike bendove. Prisjetimo se samo Genesis, Black Sabbath, Deep Purple, Van Halen, Sepulture, te ne osobito uspjelih zamjena kod Queen, The Doors ili Alice In Chains. Svi oni su imali tu boljku nedostižne karme Peter Gabriela, Ozzyija, Gillana, David Lee Rotha, Cavalere, Mercuryija, Morrissona i Layne Staleya koje niti najbolje moguće 'rezerve s klupe' poput Ronnie James Dia, Coverdalea, Sammy Hagara, Paul Rogersa ili Ian Astburyija nisu mogle nadoknaditi bez obzira na glasovne mogućnosti i rejting kojeg imaju. No, Moratti ne samo da je nadoknadio Sadlera, već ga je i definitivno zasjenio u pogledu inspiracije pjevajući balade s mnogo više mašte i atmosferičnosti unoseći svoju dušu u njih kao da su pisane i skladane upravo za njega. I stoga je velika šteta što je njegov mandat u Sagi ovako kratak svodeći se samo na jedan studijski i ovaj živi album.
[ Saga - Rob Moratti ]

Saga - Rob Moratti

Što se tiče svirke, tu se nema što previše okolišati. Saga je poput svih starih i velikih bendova definitivna škola klasičnog progressive-rocka sa detaljnom i konciznom instrumentalizacijom koju praktički imaju u malom prstu. Evo, nedavno se bila razvezala jedna priča o razlikama između Deep Purple i Dream Theatre, a najkraći zaključak diskusije sveo se na to da unatoč svom šarmu i sjaju Dream Theatre, oni uživo nisu niti 50% onoga što su Deep Purple na pozornici jer je sasvim bespredmetno uspoređivati znanje, fleksibilnost, svirku, umjeće (a i produkciju) benda koji ima 20-tak godina karijere s bendom koji svira dvaput dulje i koji je između ostalog utjecao na kompletnu hard-rock/metal/progressive scenu.

Tu bi se oko svirke Sage sad mogle vršiti brojne komparacije ovih izvedbi i adaptacija spram originala; koje su bolje i uspjelije, te naravno, svatko bi bez imalo ustručavanja pretpostavio da su one prvotne studijske snimke iz 1983. 'bolje' i 'kvalitetnije' jer je staro pravilo da je original - original. To stoji. Ali ne u ovome kontekstu. Tada, 1983. Saga je bila na pragu velikog svjetskog uspjeha, smiješili su im se milijunski tiraži i mogući bestseller singlovi, te su shodno s time svoju produkciju i zvuk usmjerili ka suvremenijem zvuku koji je pokazivao otklon od starinske space/sympho-rock etike 70-ih. Osim toga, bili su relativno friškiji bend kojeg je publika širom svijeta tek upoznavala (to im je bio peti studijski album) i od njih se očekivalo da neće nastavljati tradiciju onih nekih grozomornih bendova koji su svirali zamorne pjesme dugačke po pola sata. Na svu sreću, ova kanadska složna momčad je svoj progressive okrenula u prihvatljivom formatu s pjesmama koje nisu bile dulje od 6-7 minuta, te su sve vitalne faktore žanra uspjeli kompresirati u veoma fine, plesne i slušljive radiofonične obrasce koji su urodili i sa dva značajna hit-singla "The flyer" (USA no.79) i "Scratching the surface". Ujedno, uz dvije godine ranije objavljeni singl "On the loose" (USA no.26) i album "Worlds Apart" (USA no.29), te kasnije, narednog šestog albuma "Behaviour" (1985, USA no.87), tada su dosegli svoj maksimalni komercijalni fokus nakon kojeg se karijera benda zagubila skupa sa svim ostacima progressive i dinosaurus izvođača u drugoj polovici 80-ih.

Gledajući s današnjeg aspekta nakon tri decenije, originalni izvornik "Heads Or Tales" je više bio bliži popu, new-romanticsu i mainstream rocku u kojem su obilovali synthovi i elektronika u sprezi sa hard-rock gitarama tako da pojedine pjesme nisu bile bitno drugačije od recimo ondašnjih radova Duran Duran, The Human League, elektronskih uboda Genesis (sa Phil Collinsom na vokalu) ili popa Yes-ovaca. To se posebno odnosi na laganicu "Intermission" koju su komotno mogli potpisati Chris de Burgh ili The Police koji su iste godine objavili multimilijunski album "Synchronicity", zatim na elektronsku pjesmu "The venedetta (stil helpless)" prošaranu elementima synth-popa, potom spomenutog hita, također laganice "Scratching the surface" ili dance-rock komada "Cat walk", "Social orphan" i "The pitchman" u također elektronskim izvedbama kakve su tih godina rabili svi od Ultravox i Simple Minds do Tears For Fears, The Cars i Eurythmics. Naravno, onaj neizostavni progressive udio utkan je u aranžmane kroz gitarističke bravure Ian Crichtona i sympho dionice čak trojice klavijaturista - Jim Crichtona, Jim Gilmoura i samog Michael Sadlera. Saga je tada znatno osvježila i pomladila progressive-rock ovakvim zvukom u produkciji Rupert Hinea, proslavljenog mainstream producenta koji je radio sa Chris de Burghom, Tinom Turner, Howard Jonesom i Thompson Twins. No, da se danas pojavi ovakav album sa ovakvim zvukom, teško je vjerovati da bi se zapazila njegova progressive struktura budući da je žanr s vremenom toliko napredovao u kompleksnosti da ga je u nekim jednostavnijim pjesmama, recimo Muse ili Radiohead, gotovo i teško uočiti.

Stoga je Saga ovu kompletnu set listu adaptirala na posve drugačiji način. Aranžmani su raskošniji i kompleksniji, a na samom uvodu je priređen kraći instrumentalni "Intro" koji doslovce šara sa sympho klavijaturama aludirajući na orkestracije. Od hita "The flyer" do završne "The pitchman", svih 9 kompozicija sada uistinu funkcionira kao čisti progressive-rock iz kojeg su izbačene mnoge elektronske sekvence, a neke pjesme su čvršće konstitucije sa žešćim hard-rock/metal gitarama, distorzijama, poduljim solo improvizacijama i daleko kreativnijim i moćnijim vokalom. Tako je ovdje gotovo nemoguće pretpostaviti da su "Cat walk", "The sound of strangers", "Social orphan" ili "The pitchman" nekoć bili dance-rock brojevi, a "Intermission" i "The venedetta (stil helpless)" sasvim prosječne trendly pop laganice u stilu new romanticsa.

A sad, da li su ove izvedbe bolje od originala, to je već stvar ukusa i slobodnog odabira. Jest da one danas nemaju više onaj značaj naprednog benda od prije 30 godina koji se vrlo vješto ušaltao u trendovski zvuk. Da su zvuk htjeli adaptirati u današnji stil, tu su trebali dodati ponešto dubstepa, industriala, metalcorea, možda americane ili neo-folka u laganije dionice, no Saga je samo očvrsnula rockersku konstrukciju s kojom su se približili bendovima poput Whitesnake, Def Leppard ili Palach. Teško je očekivati unatoč izuzetnom vokalu Morattija, a i samom sviračkom iskustvu svih članova, da bi bend kao takav bio spreman ući u svjestan kompromis da koketira sa navedenim žanrovima ili da se pretvori u nešto nalik na Nightwish, Avenged Sevenfold, Bullet For My Valentine ili Evanescence.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 25/01/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Crescendo

THE SCARABEUSDREAM: Crescendo (2019)

| 10/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Krajnc pričakuje obisk s najvišje inštance

MATEJ KRAJNC: Krajnc pričakuje obisk s najvišje inštance (2019)

| 09/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: DIV / 22 / Nasmeši se i reši me

ORVEL / SEINE / BOHEMIJA: DIV / 22 / Nasmeši se i reši me (2019)

| 09/07/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Jutro u zavoju. Čvor

ČOPOR: Jutro u zavoju. Čvor (2019)

| 07/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: The Furnaces of Palingenesia

DEATHSPELL OMEGA: The Furnaces of Palingenesia (2019)

| 06/07/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Heads Or Tales Live
  • Saga (1978)
  • Images At Twilight (1979)
  • Silent Knight (1980)
  • Worlds Apart (1981)
  • In Transit - live (1982)
  • Heads Or Tales (1983)
  • Behaviour (1985)
  • Wildest Dreams (1987)
  • The Beginner's Guide To Throwing Shapes (1989)
  • The Security Of Illusion (1993)
  • Steel Umbrellas (1994)
  • Generation 13 (1995)
  • Pleasure & The Pain (1997)
  • Phase One (1997)
  • Detours - live, 2cd's (1998)
  • Full Circle (1999)
  • House Of Cards (2001)
  • Marathon (2003)
  • Network (2004)
  • The Chapters Live, 2cd's (2005)
  • Worlds Apart Revisited - live, 2cd's (2007)
  • 10.000 Days (2007)
  • Contact - Live In Munich (2009)
  • The Human Condition (2009)
  • Heads Or Tales Live (2011)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*