Pjevač, tekstopisac, bas gitarist i klavijaturist kanadskog progressive-rock sastava Saga, Michael Sadler ovim dvostrukim live albumom definitivno se oprostio od banda zbog porodičnih razloga. Naime, u normalnom slijedu familijarnih obaveza više nije mogao biti vječito odvojen od kućnog ognjišta provodeći gotovo svake godine najveći dio vremena na iscrpljujućim turnejama, pa je časno, uz vrlo sentimentalni i senzibilni koncert održan 22.IX 2007. u Munchenu (klub Maimarktclub) odlučio dostojanstveno okačiti instrumente i mikrofon 'o klin'.

Podsjetimo, Saga je kanadski band osnovan daleke 1971. u Oakvilleu (Ontario, Kanada) od jezgre nekadašnjeg banda Fludd. Osnovali su ga Michael Sadler i braća Ian (gitara) i Jim Crichton (bas i klavijature), a u prvoj i najznačajnijoj postavi sa njima su bili još bubnjar Steve Negus koji je 1986. prekinuo rad vrativši se 1992. ostavši u sastavu sve do 2003., te Peter Rochon i Greg Chadd koji su se u razdoblju od 1971. do 1978. mijenjali na klavijaturama. Od 1978. na to mjesto došao je Jim 'Daryl' Gilmour koji je osim syntha bio i na pozicijama vokala usput sviravši klarinet i harmoniku. Najznačajniji period rada band je ostvario u periodu 1978-1985; debi album "Saga" (1978) je odjeknuo kao solidna sympho/progressive-rock ploča koja se između ostalog okitila uspjehom u Njemačkoj, tako da nije nikakvo iznenađenje što se na ovome oproštanjom koncertu Michael Sadler čitavo vrijeme publici obraća na tečnom njemačkom jeziku kojega je uspješno savladao nakon mnogobrojnih turneja po ovoj zemlji u kojoj je band imao najviše obožavatelja. Posebno je interesantno da je album postao bestseller u Portoriku gdje su tokom svojih velikih svjetskih turneja navraćali čak 12 puta, a u nekoliko navrata na koncertima su imali i po 10.000 posjetitelja. Svoj prvi album uživo, legendarni "In Transit" (1982) na omotu sadrži i nekoliko fotografija s tog koncerta u Portoriku kome su prethodili neredi razjarenih obožavatelja jer više nije bilo ulaznica, a licencno je objavljen i u Jugoslaviji nakon vrlo uspješnog koncerta održanog početkom 1982. Više se ne sjećam da li je to bilo u Zagrebu ili Čakovcu, davno je to bilo... Veliki svjetski uspjeh donio im je četvrti studijski album "Worlds Apart" (1981) s kojeg je singl "On the loose" dosegao no.3 Billboardove Worldwide top-ljestvice postavši najvećim hitom u njihovoj vrlo dugačkoj i plodnoj karijeri. Na officijelnoj listi USA singlova došao je do no.26, a s albuma je skinut još jedan veliki hit - "Wind him up" priskrbivši bandu Juno Award titulu u kategoriji najveće nade 1982. Naredna dva albuma "Heads Or Tales" (1983) i "Behaviour" (1985) također su se okitili velikim uspjesima i ogromnim tiražima izbacivši još nekoliko hitova - "The flyer", "Scratching the surface", "Listen to your heart", "What do I know"... Band je gotovo svih tih godina neprekidno bio na svjetskim turnejama koje su iscrpljivale ne samo kreativne, već i psiho-fizičke resurse ovih glazbenika, te nakon toga dolazi do previranja u postavi. Sadler i braća Crichton su nastavili da koriste session glazbenike s kojima su uspjeli da ostvare zavidan tiraž pretjerano potcjenjenog pop albuma "Wildest Dreams" (1987) kojeg im kritičari nisu mogli oprostiti zbog korištenja moderne tehnologije, ritam mašina i sequencera, no album je iznjedrio još jedan hit - "Only time will tell" koji se vrtio i na MTV. Narednim albumom "The Beginner's Guide To Throwing Shapes" (1989), Saga se vratila ponovno na zvuk ranog progressive-rock stila, no već tada je bilo vidljivo da njihova popularnost počinje opadati. Na sceni su se pojavili daleko mlađi, bučniji i vizualno dotjeraniji momci koji su im preuzeli tron okrenuvši se ka čistom mainstreamu punom kiča na razmeđi metala, hard-rocka, popa i klasičnog, beskrvnog AOR izričaja - Europe, Bon Jovi, Bryan Adams... Band se u vrtoglavim nesrazmjerima između art-rock kreativnosti i komercijalnosti tokom '90-tih počeo ozbiljno raslojavati unatoč kratkotrajnom uspjehu albuma "Steel Umbrellas" (1994) koji je korišten za TV seriju "Cobra". Premda su i dalje slovili kao vrhunski dotjeran koncertni band, više nisu okupljali mladu publiku, te su se striktno počeli obraćati samo starim, vjernim fanovima objavljivajući prilično zahtjevne albume kojima su se izolirali od klasične mainstream produkcije pretvorivši se u detaljno koncizan i tehnički potkovan, ali nažalost, samozatajan band kojeg su čak prestali pratiti i revni rock kritičari. Ipak, 2001. su uspjeli ostvariti nakon duljeg perioda još jedan hit, akustično obojeni "Money talks" s albuma "House Of Cards" koji je zajedno sa "Full Circle" (1999) i "Marathon" (2003) predstavio novu trilogiju Saga zvuka okrenutog ka ranom periodu njihovog progressive-rock stila. Kada su snimali svoj 19. studijski album "10.000 Days", Michael Sadler je 16.I 2007. najavio da nakon turneje definitivno napušta band. Izračunao je da je sa bandom proveo efektivnih 27 godina što u studiju, što na turnejama, te da je jednom za svagda došlo vrijeme za konačan prekid s ovakvim naporima koji su ga potpuno odvojili od porodice i normalnog tempa života. Tokom turneje, u listopadu 2007. njihov bubnjar Brian Doerner doživio je srčani udar, a Sadler je samo dva mjeseca kasnije po posljednji puta stao na čelo Sage kao frontman. Bilo je to 9.XII 2007. u Old San Juanu (Portoriko) na koncertu održanom u klubu Pier 10 Arena.

Shodno tome, ovaj posljednji rad Sadlera sa Sagom je vrlo emotivan i dojmljiv dokument s jednog od njihovih posljednjih zajedničkih koncerata kojim trajno oslikavaju njihovu neraskidivu sponu koja je trajala punih 36 godina karijere. Na ovom dvostrukom koncertnom zapisu u trajanju od 145 minuta, Saga je izvela skoro sve svoje velike hitove i znamenite pjesme počevši sa uvodnom "The interview" iz 1981. s albuma "Worlds Apart", preko "You're not alone" (drugi album "Images", 1979) i "The perfectionist", jedne od dvije skladbe na ovom repertoaru s debija "Saga" iz 1978. U prvom dijelu koncerta uvršteno je i nekoliko brojeva sa "10.000 Days", posljednjeg zajedničkog albuma Sadlera i Sage, između ostalog "Can't you see me now" i hitoidna "Book of lies" u plesnom maniru. Sadler je unatoč godinama koje se bliže 7 deceniji života još uvijek vitalan i vitak, glas mu je i dalje visok i baršunast, te se na sceni doima kao mladić kome je barem upola godina manje na plećima. Kao mala pauza, bubnjaru je prepuštena solo točka "Drum solo" u kojoj je između ostalog pozvao publiku na ovacije izvevši neke od plesnih standarda iz repertoara James Browna, a potom se Sadler koji je u međuvremenu promijenio znojem natopljenu košulju i band vraćaju na pozornicu sa setom uglavnom tempom miš-maš kompozicija. Prva od njih je hit "The flyer" iz 1983., a potom "Mind over matters" čije su gitarističke staccato riffove i harmonije synthova pokupili i mnogi naši bandovi, između ostalog Parni valjak i Boa. Koncert se nakratko pretvara u lagane formate izvedbama acapella skladbe "The security of illusion", te kombiniranim solo komadima "Time's up" (sa "Worlds Apart") i hitom "Straching the surface" (sa "Heads Or Tales") gdje su u prvom planu Jim Gilmour na pianu/synthu i Sadler na vokalu. Treći dio zapisa sastavljen je mahom od samih hitova - "We've been here before" (s onog pop albuma "Wildest Dreams", 1987), zatim sympho-rock skladbe "On the air" (album "Network", 2005) koja je nažalost medijski prošla vrlo slabo, te njihov najveći hit adaptiran u sympho-hard maniru - "On the loose" koji je ovom prilikom bio predigra za najdotjeranije finale nastupa u pjesmi "Careful where you step" s mnoštvo improvizacija na linijama gitare Ian Crichtona i klavijatura Gilmoura. U ponovnu letargičnu elegiju koncert se pretapa naslovnom skladbom albuma "10.000 Days" u laganijem pop maniru s pratećim vokalima, da bi koncert bio okončan sa starim hit klasikom "Wind him up", naravno sa bestsellera "Worlds Apart". Potom band odlazi s pozornice, a publika diže u zrak kanadsku zastavu, transparent s natpisom 'thanks for 30 years of fantastic music' i mnoštvo tiskanih papira na kojima stoji 'bye, bye Michael' što djeluje prilično izrežirano, ali za ovakvu prigodu djeluje vrlo emotivno i intimno jer se u publici mahom nalazila uglavnom ona stara audijencija koja je band revno pratila još od konca '70-tih godina. Nakon kraće pauze i skandiranja 'you're not, not, not alone', ekipa se vraća na pozornicu, Sadleru se uručuje desetak buketa cvijeća od članova banda i prateće koncertne službe, te se on po posljednji puta hvata bas gitare odviravši stari klasik "Humble stance", drugu skladbu na večerašnjem repertoaru s prvog albuma "Saga" iz 1978. Svirka okončava sa dva velika hita "Don't be late" i "What's it gonna be?" s kojima je Sadler definitivno završio svoju koncertnu i diskografsku karijeru sa Sagom

Premda su kritičari bili dosta opozicijski raspoloženi prema prvim albumima Sage zbog zakašnjelog sympho/progressive-rock stila koji je nastavljao tradiciju bandova poput Yes, The Who iz sredine '70-tih, pomalo ranih Queen i supergrupe Asia, a kasnije uklopivši se djelomično i u mainstream s imenima poput Kansas, Rush, Boston, Whitesnake, Marillion ili Foreigner, ne može se osporiti njihov kreativni potencijal koji je redovito izvirao s njihovih albuma. Nikada nisu pratili trendove, niti su ih stvarali. Oni su se zalagali za konciznu i vrlo zahtjevnu tehničku perfekciju koja je ponekad zalazila u samodopadnu, povremeno pompozno tugaljivu suhoparnost, međutim imali su brojne hitoidne kompozicije, kao i izrazito naglašen svirački performance kojim su redovito punili dvorane. Tokom svih ovih 36 godina zajedničkog rada, Sadler i Saga su unatoč vrlo slabom medijskom odazivu u posljednjih dvadesetak godina redovito isporučivali zanimljive radove koji su podjednako varirali između njihovog standardnog progressive zvuka baziranog na aranžmanima klavijatura, kao i na natruhama hard-rocka i laganih primjesa gitaristički umjerenog metala.

Sve to nalazi se na ovom live zapisu koji nema nikakvih tehničkih mrlja i vjerodostojan je pokazatelj peglanja Sage kroz karijeru. Relevantni, uobičajeni sympho/progressive-rock obrasci, koncizna svirka u koju se povremeno uključuje i sam Sadler na klavijaturama koji se svojim ležernim, pomalo hladnjikavim humorom obraća između kompozicija publici, te prijatan show za nostalgičare koji pamte dane kada je rock bio nešto više od prangijanja 2-3 akorda.

Kako god, ovo je veliki i dostojanstveni ispraćaj jednog glazbenika u zasluženu mirovinu, a sam album prije svega se preporuča istinskim ljubiteljima Sage i progressive-rocka.

Nakon Sadlerovog odlaska, band je nastavio da radi organiziravši audiciju za novog pjevača na kojoj se pojavilo 20-tak kandidata (čak i jedna pjevačica). 15.IV 2008. novim vokalom Sage postao je Rob Moratti, bivši pjevač sastava Final Frontier iz Toronta s kojim su u proljeće 2009. objavili dvadeseti studijski album "The Human Condition".

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/09/2009