Nekako s obilježavanjem dvadesetgodišnjice albuma "Achtung Baby" i izlaskom nekoliko verzija izdanja albuma "Achtung Baby - 20th Anniversary Editions", u britanskom magazinu Q, objavljen je i cd s obradama pjesama s albuma. Mahom su to obrade recentnih izvođača, snimljene u novije doba za ovu priliku, a većina izvođača u proteklo je vrijeme imala itekakve veze s Bonom i ekipom.

Pa krenimo redom. Od najboljih prema najgorima.

GLASVEGAS su mi pružili prvo glazbeno uzbuđenje tek pri kraju albuma, svojom još mutnijom i još žešćom verzijom Acrobata. A ako ste mislili da je Jack White umro ili da je u mirovini, nije. Jack je još uvijek tu i dobro dobro dobro se pomučio i razdrmao me ledzeppelinovskom verzijom pjesme Love is Blindness.

Until The End Of The World smatram jednom od najboljih pjesama koju su U2 ikad izbacili iz svoje tvornice, u prvom redu tu mislim na apokaliptičnu atmosferu koja dočarava naslov u potpunosti i moderan zvuk koji i danas 20 godina kasnije zvuči strahovito moćno. Patti Smith u svojoj verziji spustila je brzinu na najmanje, ušla je u zadimljeni bar i samo uz klavir uspjela je napraviti jednu od najboljih obrada na ovoj kompilaciji. Prijatelj Gavin Friday, odrecitirao je The Fly u maniri Leonarda Cohena, a glazbenu je podlogu u potpunosti elektronizirao i time naelektrizirao do maximuma.

NINE INCH NAILS otvaraju album sa Zoo Station. Neloš pokušaj, al prilično dosadan i nezanimljiv u odnosu na vrlo uzbudljivo otvaranje albuma u originalu, a pogotovo na neke druge Reznorove obrade iz prošlosti. Iako remix pjesme Even Better Than The Real Thing u aranžmanu Jacques Lu Conta spada u vrh U2 remixeva, ipak zvuči šuplje i neinventivno, u odnosu na original, što nije baš svrha remixa neke pjesme.

GARBAGE su se probudili iz podugačkog zimskog sna i napravili Who's Gonna Ride Your Wild Horses verziju svojstvenu njihovom zvuku, što nije loše, ali mora se priznati da je ova verzija slušljiva samo zbog vokala Shirley Manson, koji slušatelja vodi u drugu dimenziju.

Mračni DEPECHE MODE, od mraka su napravili još veći mrak, no nisu se ni potrudili pronaći nešto novo u pjesmi So Cruel. Dopala im se onakva kakva je u originalu. Za razliku od Depeche Mode, iako vjerojatno nema benda na svijetu, osim U2, kojem bi Ultraviolet (Light My Way), odgovarala bolje, THE KILLERS na čelu s Brandonom Flowersom nisu uspjeli izvući iz nje maximum, te su je stoga učinili lošom kopijom originala.

Irski kantautor Damien Rice, dosad se nije proslavio obradom I Still Haven't Found…, a bome nije niti s One, na ovoj kompilaciji. Ovu pjesmu sam i dosad izbjegavao čak i u originalu, pa nema razloga da zbog Riceove verzije promijenim mišljenje. Još jedna pjesma s albuma koju i u originalu izbjegavam, Mysterious Ways, u izvedbi SNOW PATROL, neće me navesti na ponovno slušanje iste. Dok ću grupu THE FRAY nakon debakla s Trying To Throw Your Arms Around The World izbjegavati i u njihovim osobnim pjesmama.

Sve u svemu prilično slušljiv Tribute, s nekoliko venserijskih pogodaka i nekoliko krivih poteza.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 18/11/2011

PS: Nine Inch Nails - Zoo Station
U2 (Jacques Lu Cont Mix) - Even Better Than The Real Thing
Damien Rice - One
Patti Smith - Until The End Of The World
Garbage - Who's Gonna Ride Your Wild Horses
Depeche Mode - So Cruel
Snow Patrol - Mysterious Ways
The Fray - Trying To Throw Your Arms Around The World
Gavin Friday - The Fly
The Killers - Ultraviolet (Light My Way)
Glasvegas - Acrobat
Jack White - Love Is Blindness