Kvintet čudnog imena iz Pariza radi od 2009. u sastavu Inigo Delgado (vokal), Antoine Plauchut (gitara, vokal), Benoit Rodriguez (gitara), Nicolas Rodriguez (bas) i Guillaume Mauduit (bubnjevi). Ovo im je debi album koji također ima čudan naslov, a i vrlo neobičan omot gdje vuk zavaljen u naslonjač obućen u starinsko odijelo iz cirka 1930-ih godina sjedi pored flaše neke žestice kojoj se ne može raspoznati etiketa. Dizajn je u svakom slučaju bizarni halucinogeni art-horror i osvaja na prvi pogled.

Glazba im je veoma moderni alternativni rock s tendencijama ka metalu u uglavnom mid-tempovima i u njoj se može čuti svakakvih utjecaja od klasičnog grungea i pripadajuće post generacije, sve do bendova tipa Disturbed, Incubus, Dead Poetic, Shinedown do nekih supstanci Linkin Park (osobito zbog vokala). Ovdje će svatko tko uživa u američkom novom zvuku pronaći poprilično toga za vlastitu dušu. Vokal Delgada je odličan 'clean' kojeg mu iz pozadine nadopunjavaju melodični back vokali i vriskovi a'la Linkin Park, ritmovi se svode na snažne šuseve, a gitare paraju zaista velike i upečatljive riffove sa veoma zanimljivim tehničkim dosjetkama osobito u nekim laganijim intervalima skladbi poput "One knee on the concrete", "Shades" i završnoj "Vampire youth" gdje u nekoliko navrata dobivaju ambijentalne tremolo boje. Pjesme su im odreda dinamične, sjajno protkane gitarističkim gradacijama, neopterećenim pasažima, vrlo modernim producentskim potezima i osim što ističu uistinu odličan vokal frontmena, nabijene su emocijama i impresivnim harmonijama koje neprekidno zalaze i u progressive-rock teritorij. Čini mi se da im je producent u nekim trenucima utkao i zvuk gudača ili syntha, a uz to su gitaristi neki vraško dobro izučeni majstori koji sa tehnikalijama, pedalama i različitim pomagalima kreiraju vrlo domišljate orkestracije. Aranžmanski su također ispolirani, razvijaju kompozicije iz jednog riffa ili melodije i onda ih oblikuju kroz prilično slojevite strukture s različitim usponima i padovima, ali niti u jednom momentu ne ispuštaju dinamiku, simetriju i jačinu pjesama da bi zaglibili u neke nepotrebne intervencije. Svaka pjesma je praktički malo remek-djelo sa natruhama progressive-grungea i snažnim gitarama, te se kroz ovih 40-tak minuta uistinu može uživati. Od brzih i žešćih skladbi "Deliverance", "Heads or tails" i "Light a spark" do tromijih "Radiance" i već spomenutih "Vampire youth" i "One knee on the concrete". Bend bi po svemu sudeći, mogao postati senzacija u svjetskim okvirima modernog alternativnog rocka, a našim domaćim imenima koji švrljaju po ovome teritoriju mogu poslužiti kao odličan primjer kako treba i može izgledati rock 21. stoljeća bez retro predznaka.

Sjajno. Vrtjeti i slušati što češće sve pjesme po redu. Jedino je šteta što još nisu napravili nikakav prikladan video-spot. Na youtube-u se može pronaći samo nekoliko live snimaka.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/08/2011