U četverogodišnjoj pauzi od sjajnog debija "Talk Peace To The Wolf" (2011) ovi Parižani su ostali bez vitalnije okosnice Antoinea Plachuta (gitara, vokal), pa je novopridošli Remi kompletirao postavu prepustivši sve vokale dosadašnjem frontmenu Inigo Delgadu. Bubnjar Guillaume Mauduit - Guigs se tokom protekle dvije godine pobrinuo da se ovo obnovljeno izdanje benda vrati u domenu 'sam svoj majstor' iz prošle decenije s obzirom da im hvaljeni debi unatoč plasmana putem M&O Music (etiketa benda KinkyYukkyYuppy) nije prošao osobito na tržištu. Zatvorili su se u studio Sainte Marthe (Fishing With Guns) i sami producirali novi materijal ne srljajući u kapitalizaciju vještine pod svaku cijenu.



Kako im je debi bio blago karameliziran elementima metala za što je bio zaslužan Plachut, na ovome tog žešćeg segmenta nema odšetavši žestinom tek u natruhe post-grunge zvuka u nekim riffovima, no glavnina težišta se svela na još produbljeniji progressive-rock s daleko kompleksnijim aranžmanima kojima bend pokazuje svoju kompozitorsku zrelost u pjesmama "Ascetic" i "Cast the anchor" u kojoj je ova potonja, kao i na sjajnom debiju popraćena i simfonijskim dekorom sintetičkih gudača, a prvi zvanični video pripao je sasvim zasluženo najkompleksnijem uratku benda u dosadašnjoj karijeri - pjesmi "Starving for help" u kojoj izmjenjuju sve dosadašnje metamorfoze. Iz laganijeg atmosferičnijeg uvodnika jezde kroz formacije ranije Anatheme, preko A Perfect Circle i određenih konotacija Tool, sve do također provjerenih Oceansize i starih dobrih Muse iz prošle dekade s čestim breakovima i promjenama melankoličnih raspoloženja u kojima još uvijek postoje višeglasja s raznolikim gitarskim intervalima što katkad posegnu i u lagodnu psihodeliju. Uglavnom, brzih i žestokih pjesama kao što su bile na debiju nema. Sve se pretvorilo u ležerniji spoj gitarskih riffova, staccata, tremola, atmosferičnosti i razrađenih aranžmana s još ponekim gudačkim dizajnom ("The road"), a eksplozije se dešavaju tek u refrenima ili zasebnim gitarskim izletima ("47"), dok je neko očekivanje od naslovne pjesme "Point Nemo" pretočeno u dinamički splet baladičnosti što iznjedri finu minimalističku nadogradnju s post-grunge završnicom. Dvije očito najpjevnije skladbe "Cast the anchor" i "47" imaju i svoje akustične verzije pokazujući širokoopsežnost Seed From The Geisha da su u ovih 7-8 godina djelovanja nadaleko odmaknuli od početnih pozicija postavši raskošno balansiran kvintet s odličnim frontmenom punim senzibilnog macho vokala, ali opet je pitanje s obzirom da se publika itekako zasitila ovakvih 'perfektnih' bendova, koliko je "Point Nemo" osim artističke komponente uistinu zanimljiv širokoj audijenciji na koju se evidentno puca u svim pogledima? Hm...

Ne, ovo nikako nije 'slabiji' ili 'tananiji' album od sjajnog debija. Mekši, pjevniji i melodičniji jest, nekome će možda manjak one žestine smanjiti percepciju same snage, no pjesme su daleko jače i kreativnije, ali danas sve manje publike obraća pozornost na takve strategije benda kojeg možda nisu ukapirali niti prije 4 godine. Ne bih se složio s publikom koja ih je stubokom spremna 'otpiliti' zbog mekšeg zvuka, pa pobogu, nije ovo neki Bryan Adams, Aerosmith ili Bon Jovi.

Naslovi: 1.48° 52,6' S 123° 23,6' W, 2.Ascetic, 3.Cast the anchor, 4.47, 5.Point Nemo, 6.Starving for help, 7.The road, 8.Cast the anchor (live acoustic), 9.47 (live acoustic)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 17/01/2016