Najzanimljviji heavy gosti ovogodišnjeg T-Mobile InMusic Festivala nedavno su objavili svoj prvi live album u izdanju kakvog valja barem djelomično očekivati da ga isporuče i našoj publici.

O novinama koje je ovaj američki progressive-metal band iz Atlante unio u cjelokupan žanr raspravlja se još od njihovog debi albuma "Remission" objavljenog 2002. za Relapse Records. Mada su tada još bili nošeni velikim elanom prljavih sludge riffova sa mutno zgusnutom svirkom koja je gotovo prekrivala urlikajuće vokale Brent Hindsa (gitara) i Troy Sandersa (bas), vrlo brzo se iskristalizirao njihov specifičan progressive pristup sa veoma kompleksnim aranžmanima i čudnovatim tematskim preokupacijama o mitskim bićima, ogrima, Moby Dicku, astralnim projekcijama i crvotočinama kojima su poprilično zbunili klasičnu heavy publiku.

Osnovani su 1999. (preostala dva člana su Bill Kelliher - gitara i Brann Dailor - bubnjevi), a jedno kratko vrijeme u postavi je kao frontmen bio Eric Saner koji ih je napustio 2000. nakon prvog snimljenog demo materijala sa 4 pjesme koje su objavljene za Reptilian Records. Kao glavne karakteristike njihovog zvuka i stila najčešće se spominju utjecaji Melvins i Neurosis, te hard-rock korijeni Thin Lizzy, no u principu, kohezija utjecaja koji su eksplodirali kroz četiri studijska albuma donijeli su čitavom klasičnom metal žanru alternativno osvježenje kakvo je bilo prijeko potrebno na početku 21. stoljeća kada se uz mnogo reciklaža pojavilo i niz kratkotrajnih hypeova u okvirima nu-metala, new breada, stonera, metalcorea i još cijelog niza transžanrovskih križanaca koje često niti sami vodeći akteri nisu znali adekvatno uobličiti u jasnije i konkretnije formate. Osim što je bend vrlo brzo napredovao u kreacijama koje su pokazivale progressive konotacije, a njihove gitarističke sekvence zalazile u čudnovate psihodelične sfere, nakon debi albuma "Remission" (2002, Relapse Records) koji je istini za volju prošao prilično nezapaženo, oko njih se počela širiti fanovska priča da je riječ o ponajboljem novom metal sastavu koji je posve 'cool', underground i od kojeg valja očekivati mnogo toga. Potvrdu dobrog rejtinga donio je prvi plasman na oficijelne liste najprodavanijih s obje strane Atlantika u ljeto 2004. kada je objavljen drugi album "Leviathan" (USA no.139, UK no.110), a prvi veliki uspjeh je stigao dvije godine kasnije s trećim halucinantnim albumom "Blood Mountain" (USA no.32, UK no.46) koji se još uvijek dobro prodaje i navodno je dosegao milijunsku nakladu zahvaljujući prelasku u Reprise Records. Sa njega je skinuto čak 5 singlova "Crystal skull", "Colony of birchmen", "Sleeping giant", "The wolf is loose" i "Capillarian crest" koji su se pronašli i na listama najprodavanijih, doduše u donjem domu oko pozicija ispod no.100. Publika koja je sve više i više hrlila na njihove koncerte u potrazi za alternativnim psihodelično-halucinogenim metal iskustvima, bendu je sa četvrtim albumom "Crack The Skye" (2009) ponono donijela milijunski tiraž (USA no.11, UK no.32), a kritika ga je uvrstila među najbolje radove godine. Album je tematski bio vezan za tri vitalna elementa - zemlju, vatru i vodu, te je pokazao zanimanje benda za astralne transcedentacije povezane psihodeličnim konceptom. Po mnogim mišljenjima ovdje je riječ o njihovom najkreativnijem ostvarenju u karijeri.

Ovaj prvi zvanični live snimljen je 17.X 2009. u Chicagu prilikom promocije posljednjeg albuma "Crack The Skye" koji je izveden kompletno u identičnom poretku i to je ono što istovremeno povlači dvije vitalne činjenice - ili volite ovaj bend ili bi najradije odšetali do šanka na pivo i čik pauzu barem dok ne završi zbrkani desetominutni komad "The czar: I.Usurper, II.Escape, III.Martyr, IV.Spiral" i prenaporni grande finale "The last baron" koji traje punih 16 minuta. Međutim, kako god bilo, Mastodon su revno pokušali dočarati konceptualni studijski rad koji ipak nije suhoparna repeticija i u kome ima posebnih čari uobličenih kroz živu svirku četverca potpomognutog klavijaturama Derek Mitchke.

Drugi i znatno kraći dio repertoara je sastavljen od izabranih skladbi sa prethodna tri albuma, pa su tako ovdje upriličene samo 4 novije varijante pjesama "Circle of cysquatch" (sa "Blood Mountain"), "Aqua dementia" (album "Leviathan"), te "Where strides the behemoth" i "Mother puncher" (sa debija "Remission"). U njima vokalisti znatno manje urlaju, a sve više se posvećuju pjevanju, zvuk je nešto kompaktniji, te se može osjetiti i dašak veoma prljavog grungea kakvog su na svojim probama u garažama svirali Soundgarden koncem 80-ih godina kada su još bili mali bend u sklopu Sub Pop etikete. Posljednja "The bit" je obrada njihovih kultnih idola, Melvinsa sa albuma "Stag" iz 1996. što potpuno dočarava i dokazuje odakle i iz kojih vremena su Mastodon crpili gro svojih ideja koje su realizirali kroz kaotičan underground križanac sludge/grunge/stonera i psihodeličnog progressiva.

Kao što svi studijski radovi Mastodona, a općenito i sam bend nije baš za svakoga, pa bio on i strastveni metalac, tako niti ovaj živi zapis nije za klasično orijentiranu publiku ka tvrđem zvuku. Mastodon sporednim putevima zalazi u metal, zaobilazi klišeje klasike poput thrasha, powera i NWOTBHM, a to je ono što mnoge poklonike heavy horde odbija od njihovog stila. Nemaju himničnih refrena, guitar-hero solaža, po imageu ne nalikuju na vojsku heabangera već kroje jedan sasvim vlastiti i originalni izraz koji ih potpuno odvaja od kurentne metal scene. Za poklonike benda, ovo je sjajan pokazatelj njihove koncertne forme, a za one koje zanima što se to uistinu novoga topi u čeličani zvuka trebati će se svojski potruditi da probave ovaj prilično kaotičan i zvrzlan stil.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/05/2011