Samo 4 mjeseca nakon gostovanja na T-Mobile InMusic Festu gdje su zvučali prilično kaotično i tvrdo, ovi čuveni američki prog-metalci objavili su sasvim drugačiji rad koji je veliki zaokret ka space-rocku. Vokali su mahom čisti, gitare sređenije, usmjerene ka jednostavnijoj psycho sferi, a u izrazu i obliku pjesama nestalo je one konfuzije, te nema više onako dugačkih pjesama od po 13-tak minuta. "The Hunter" im je naime drugi album bez konceptualne priče (prvi je bio debi "Remission"), pa su tako oslobodili prostor za kratke i jezgrovite pjesme koje u cijeli niz navrata pokazuju kako se njihov klasičan metal stil pretvorio u bogatu gitarsku rock psihodeliju koja varira između Led Zeppelin, Pink Floyd i Black Sabbath.

Budući da nema koncepta, Mastodon je osmislio pjesmaricu od 13 komada koji su jedinke same za sebe i mahom djeluju kao poredana kolekcija singlova od bržih tempova, sve do nazovimo baladičnih sfera, mada s njima nemaju niti izbliza nekih zajedničkih točaka. Mnogi su se plašili kada su objavljeni najavni singlovi "Curl of the burl" i daleko bolji "Black tongue" da je bend odšetao u mainstream. Ima djelomične istine u tome, ali ne treba nikakvih strahovanja da su se zbog toga prodali ili pokvarili. Ovdje oni zvuče veoma jasno, kompaktno i sadržajno, te su zahvaljujući produkciji Mike Elizonda (radio sa Alanis Morissette, Avenged Sevenfold, Maroon 5, 50 Cent...) dobili pravi komercijalni šmek kakav im je zaista bio potreban da smire sve one spetljane strasti koje su se očitavale na prethodnim albumima. Premda nikada nisu pokazivali težnju da naprave jednostavne pjesme, a niti fanovi to nisu od njih očekivali, ova dva singla nikako nisu razočaravajuća. Drugačiji su u odnosu na sve prethodne 'male ploče' izabrane da budu potencijalni hitovi, pa mada im je to čak i u nekim navratima pošlo za rukom, primjerice u slučaju "Divinations", "Oblivion" ili "Just go paid" (obrada ZZ Top) koji su dospjeli i na USA top-20, ovakve mainstream ubode ipak nikada nisu uspjeli snimiti. Sa jednostavnim formatima, kaloričnim refrenima i čistim Hindsovim vokalima bez ikakvih urlikanja, Mastodon su se ušaltali u stoner/sludge koji tek po disonantnim distorzijama ima nekih elemenata koji upućuju da su u principu metal bend koji si je dao oduška i popustio nogu sa papučice usmjerivši zvuk u daleko mekanije strukture. Brza i neobično kratka "Blasteroid" (samo dvije i pol minute) više odgovara grungerskom stilu Soundgarden sa "Badmotorfinger", te su u njoj malčice pokrali i Deep Purple, ali ništa zato jer ovo sasvim prijatno štima. A onda slijedi cijeli niz posve neočekivanih space-rock pjesama u kojima se bend gotovo udaljuje od metalnih kovačnica u sfere Pink Floyd, King Crimson, Led Zeppelin i Black Sabbath manira gdje se njihova progressive struktura razvila u smjeru kratkih i jezgrovito sročenih psihodeličnih pjesama - "Stargasm", "Octopus has no friends" (sa jazz-rock tehniciranjima), "All the heavy lifting", posve lagane floydovske "The hunter", "Creature lives"... Kroz pjesme se redovito provlače iznenađujuće čisti vokali pjevani u oktavama i arijama, a nerijetko će podsjetiti i na prepoznatljive harme Blue Oyster Cult, što posebno dolazi do izražaja u "Dry bone valley", a da bi iznenađenje bilo veće, u "Thickening" se pojavljuju levitirajuće šaputavi laid-back uzdasi kakvi su do prije samo 2-3 godine bili nezamislivi u njihovom opusu. Naposljetku, tu je prisutna i dostatna količina synthova, elektronike i klavijatura u nekim intervalima što cjelokupnoj psihodeličnoj slici dodaje prozračan sadržaj. Jedna od rijetkih heavy skladbi je "Spectrelight" sa specijalnim gostom na vokalu Scott Kellyijem iz Neurosis, pa nije na odmet primjetiti da je ovo bio idealan izbor da se oplemeni ovako pročišćeni zvuk benda koji je očito otišao u vrlo bliskom post-metal pravcu. A ima pred samim koncem albuma i nekih natruha math-rocka ("Bedazzled fingernails"), kao i finiširanja sa floydovsko-zeppelinovskom laganicom ("The sparrow") što sve ide u prilog tome da su se Mastodon potpuno promjenili oblikujući starinski hard-rock/ progressive iz sredine 70-tih u suvremenim varijantama.



Ovo nipošto nije kreativan pad ili priklanjanje mainstreamu, "The Hunter" je samo spust sa vrhova distorziranih brda konfuzija u dolinu gdje se ne moraju sjeći jeke zvukova da bi se dobio 'šus' i 'druk'. Izgubili su žestinu, ali ne i dosljednost. Neki tekstovi su dosta blesavi ('ubio sam čovjeka jer mi je potamanio koze'), no u kontekstu pjesama su očito namjenjeni za skandiranja i ovacije. Uostalom, šta sve nisu Floydi radili i s kakvim su ponekad stupidnim temama animirali publiku...

Iznenađenje je veliko! I veoma prijatno.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/10/2011