Ostavimo postrance uspješnu transparentnost zadnja im 4 albuma što su se okitila visokim pozicijama na top listama s obje strane Altantika ("Emperor of Sand" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=25970 je osvojio i Grammy), kao i visokim ocjenama uglednih magazina. Pogledajmo recke za ovaj: All Music (4.5/5), Blabbermouth (10/10), Clash (9/10), Rolling Stone (4/5)... Nisu to relevantni pokazatelji, a niti novinari koji ih potpisuju nemaju baš puno zajedničko s metalom. Oni znaju da je Mastodon veliki komercijalni bend, pa se s ukusom mase ne treba zavitlavati. Daš im visoku ocjenu bez obzira što napravili, bitno je da posao cvate, ljudi čitaju i kupuju što im se servira onako kako većina traži. Nema tu puno pameti osim one uobičajene urednikove 'pazite što pišete'. Ne smije se publici stati na žulj, a s takvim pristupom su ovi velikani iz Atlante i nastavili svoju tranziciju ka komercijalnim obzorima najavljenim još tamo na "Once More 'Round The Sun" (2014) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=19609 kada su počeli koristiti čiste vokale. Sada je sve jasno da smo ih u ovim krajevima zadnji puta u izvorno moćnom izdanju imali prilike vidjeti u zagrebačkom Dvorištu Pogona Jedinstva 8.VI 2012. s Gojirom i Slayer www.terapija.net/koncert.asp?ID=14282, a onaj naredni koncert u Tvornici 13.VI 2015. www.terapija.net/koncert.asp?ID=21967 je već bio prvi korak sasvim drugačije spike što se tada i nije toliko primjećivala. Ostavimo i ne tako daleku prošlost, ovo je novi, 8. studijski album koji već u samom startu pretjerava s monumentalnošću progressive paravana od skoro 90 minuta, o majko mila pretjerana... Čak 15 pjesama u pozamašnim duljinama premda je prvi singl "Pushing the tides" od samo 3 i pol minute obećavao povratak na žestoki klasicizam, ali drugi "Teardrinker" je već potpuno razočarao srednjim tempom za laganu čagicu i alter-rock/ post-grunge zvukom koji bi bio sasvim okey da su odvajkada bili bend takvog tipa, a ne metal. Ali su im zato video spotovi veličanstveni, tu nema primjedbe, uostalom, niti njihovi očito veliki aduti Pink Floyd nikad nisu bježali od korištenja spota za zataškavanje tanke umjetničke fakcije.



Za one stare iskonske fanove, album počinje moćno i obećavajuće kohezivnom građom "Pain with an anchor", ali ček, bremzaj, što je to s vokalima? Ko' da su izbili iz melodičnih psycho-driftova 60-ih. Kako god, prolazi u nadi da će se tempovi pojačavati, ali ne. "The crux" još ima nešto starog baruta iz ranijih zaliha koji se morao potrošiti odmah na startu naglim šusevima u prve dvije i pol minute, a onda, jebi ga Živorade iz Đorđije... slijedi Pink Floyd melankolija, raskošna pozadina klavijatura João Nougeire iz pratećeg sastava Les Claypoola, solažice, pa indie-rokić trećeg singla "Sickle and peace" za fanove Foals i Arcade Fire, te potpuni zaokret s one temeljne farbe za metal u razvodnjene impregnacije jupola za krečenje zidova. Nema više uljnih i nitro razrijeđivača za gusto masne sintetičke boje, nije potreban firniz i nikakvo laneno ulje, sada voda razblažava polikolor i tempere.



I tako iz pjesme u pjesmu, da ne navodim po redu ovu ubitačno dosadnu i krajnje predvidljivu atrakciju od kobasice s ponekim metaliziranim ubodima koja sasvim sigurno više nije za stare metal fanove istom mjerom kao što Floydi nakon odlaska Syd Barretta nakon izvjesnog vremena više nisu pratili tendencije ideja glavnog pokretača pretvorivši se u mašineriju za milijunske horde, a tome Mastodon najozbiljnije streme. Arsenal baruta i eksplozija se istrošio, ovdje se svodi na rekapitulaciju dobro znanih progressive primjera iz 70-ih ne samo od Floyda, već i notorno znanih Yes, Led Zeppelin, Rush i Saga, a kad počne laganica "The beast", ma Floydi u najdosadnijem izdanju su se vratili na radost svih.

Beskrajan cvilež Hindsovih i Kelliherovih gitara u hvatanju catchy improvizacija natopljen emo-vokalčićima u ovoj opsežno predugačkoj serijalki o Moby Dicku su frustrirajuće zagubljenosti bez smjera. Mastodon se otuđio od svoje dugogodišnje prakse iznenađenja; ova depresivnost prikazanog prostora s ponešto sludge referenci je izgubila i gravitaciju, paradoksno jer su ne tako davno bili bend spreman za ismijavanje rock-metal klasicizma, to jest, sami su sebe doveli u poziciju sabotera koji se opovrgavaju. Nije dobro za stare fanove. Ovo je za sasvim novu publiku što ne želi niti oprobati njihove oštro nazubljene albume iz čistog razloga jer su prežestoki i ne sjedaju im ovako pitko. Dakako, ovo nije kompletno sranje, manjkaju još neke intervencije, ali naredni će ih imati. Sasvim sigurno za domenu svakog tipičnog komercijalnog radio programa uz kolekciju hitova Valjka, Gibonnija i Floyda, a neka impresionirana voditeljica će strasno uzviknuti, evo jednog novog žestokog benda u rangu svima omiljenog Lenny Kravitza.

Naslovi: 1.Pain with an anchor, 2.The crux, 3.Sickle and peace, 4.More than I chould chew, 5.The beast, 6.Skeleton of splendor, 7.Teardrinker, 8.Pushing the tides, 9.Peace and tranquility, 10.Dagger, 11.Had it all, 12.Savage lands, 13.Gobblers of dregs, 14.Eyes of serpents, 15.Gigantium

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 14/11/2021