Bez obzira na neoriginalno ime i nepraktičan naslov, ovo je jedan od kandidata za debitantski album 2011. godine koji dolazi iz BiH. Dječak obasipa stihovima u kratkim i minijaturnim rock pjesmama sa rekordno opsežnim materijalom.

'Kad porastem biti ću dijete', 'oću i ja robot biti, mjesto vina ulje piti', 'volim da štedim jer dovoljno nemam', 'ringišpil i ljuljačke, zid smrti, sve se danas oko love vrti, nema više časti i morala, čekat ćeš me kod OK korala', 'ja sam čuvar izgubljenih duša, ja sam kuga, poplava i suša, ja sam tvorac pakosti i straha, ja sam oštra žaoka, ja sam Graha'...

Na neku čudnu foru Marina misli da zna... Ne, ne i ne. Ne želim tako započeti ovu recenziju, ali moram se dotaknuti Štulića koji je imao gomile pjesama prije nego što je Azra 1979. snimila svoj debi singl "Balkan" i 1980. objavila album "Azra" kada je Đoni skoro poludio jer kod kuće nije imao niti kasetofon da snimi sve ono što je skladao godinama. Zna se što je Đoni napravio i kako je mahnito snimao ploče, a još urnebesnije radio koncerte ubilačkim tempom gotovo iz dana u dan sve dok nije definitivno pošandrcao od bijesa i otišao u Nizozemsku.

Dječak iz Vode je nevjerojatan momak pravim imenom Edin Džambić iz Brčkog koji je nadmašio i Štulića i sve one koji na bilo kakav način pripadaju tom fahu. On je napravio album sa 98 pjesama u trajanju od 3 sata i 46 minuta, te je samo po opsegu nadmašio sve one 'Ajnštajne na plaži' Philip Glassa, primaknuvši se onom čuvenom i vjerojatno nedostižnom "United States Live" Laurie Anderson iz 1983. koji iznosi punih 8 sati. Okey, u Guinnessovu knjigu rekorda se neće upisati kao autor koji je objavio najdulji album u povijesti glazbe, ali će se urezati u pamćenje svih onih koji su album poslušali.

Ovom prilikom moram govoriti isključivo subjektivno jer mi nikakva druga logika nije pomogla u razriješenju ovog fenomena. Kad sam dobio cd i vidio omot, prvo što sam pomislio asociralo me na neku blesavu zafrkanciju kakvih se ponekad kod Slušaj najglasnije zna pronaći 'na kile'. Onda sam otvorio omot i gledam doslovce koji je ovo đavo? 98 pjesama? Jel' to neka šala ili su to neki kratki skitovi koji traju po 3-4 sekunde? Ili 3-4 minute? Na pamet mi nije padalo da je to ustvari album, kao i svi drugi albumi, samo što ovaj traje abnormalno predugačko, taman ko' pjesme Pink Floyda i Dire Straits uživo kojima ne možeš dočekati kraj. I onda stavim cd u player. E, tu tek počinje priča...

Moram priznati da sam bio veliki skeptik budući da je album objavljen kao mp3, te sam očekivao gomilu nabacanih i nehajnih koještarija, možda i nekakvih lo-fi demo snimaka, no kako sam imao vremena preslušati cijeli materijal timareći vlastitog sina koji je prohodao i skuplja 'šljive' po koljenima, neminovno su mi se kotile nekakve 'tehničke' misli po glavi. Pa zar Dječak iz Vode nije mogao od svega ovoga napraviti mic-po-mic jedno 6-7-8 albuma? Zašto su mu sve pjesme poredane kompjuterski abecednim redom? Zar tu ne postoji neki koncept? Neka granica? Dokle seže bedastoća i gdje počinje genijalnost?

Dječak iz Vode je nakon skoro četiri audiofilska sata i nekoliko dana analiziranja opovrgao sve moje loše teze i predrasude što se tiče formata. Kad sam prvi put preslušavao ovaj abnormalno dugačak album, nakon nekih 20-30 pjesama shvatio sam da je momak genije. Mjerkao sam stvar po stvar, a svaka mi se učinila fenomenalnom i mislio sam da će sad uslijediti zbirka loših demo snimaka i nekakvih zajebancija. I tako prolazi prvih sat vremena. I onda se počinjem pitati nije li to neka surova šala da me ovaj autor tako vješto prigrabio u svoj fazon da i sam povjerujem u istinitost fabule. Redaju se pjesme, niti jedna nije loša, bezvezna i bez temelja. Prođe i drugi sat, malo je letargičniji i senzibilniji, ali, majko mila, sve je bolje i bolje. Počinjem razmišljati kako mi se ovo veoma dopada i prestajem gubiti onu kritičarsku crtu kada mjerkam na miligrame svaku sekvencu, ton, stih, izrečenu misao... Dođe i treći sat, pa i grande finale albuma. Ostajem zapanjen.

Nikada nisam čuo ovako ubjedljivo temeljito i koncizno dorađen album nekog domaćeg autora koji je došao praktički 'odnikud'. Na omotu ne stoji da li je imao potporu nekih pratećih glazbenika, te pretpostavljam da je čitav album napravio samostalno. S vlastitom gitarom, nekom prilično dobro ugođenom ritam mašinom, živim bubnjevima, basom i klavijaturama koje se povremeno pojave. Tehnički, skroz jednostavno. I konstrukcije pjesama su nevjerojatno jednostavne, još jednostavnije od The Velvet Undergound, Joy Division i The Fall. Nemaju čak niti refrena, tek poneki sitni gitaristički solo kao sekvenca u klavirskoj minijaturi ili sonati. Pjesme su posve minimalističke, jednostavne, kratke i britke. Crtice. Kao segmenti iz različitih glazbenih spektrova u kojima ima široki opseg r'n'r-a od garažnog punka, new-wavea, post-punka, garažnog rocka, rockabillyija, hard-rocka, klasičnog rocka, bluesa do kantautorskih shema za solo gitaru i vokal. Nepretenciozno. Katkad djeluju poput nezavršenih pjesama u kojima autor dovede slušatelja do onog stadija 'a šta dalje'. Neke su veoma upitne i zagonetne. Sofisticirane. A neke su izuzetno eksperimentalne, primjerice instrumentali "Ha ha haje ha ha haj haj", "Moj prvi poljubac prekinula je uzbuna", šašava "Tepanje" otpjevana na 'izmišljenom' jeziku i po mojem sudu, najbolji i najumjetničkiji komad cijelog albuma "Jedni kažu da ima, a drugi kažu da nema" koji iznosi 8 minuta odlične Sonic Youth/ Throbbing Gristle/ Stockhausen eksperimentalnosti s povećanom dozom psihodelije. Dječak je ovdje razvalio cijeli smisao glazbe i ušao u avangardu sa tretmanima nalik na gitaristički post/noise-industrial.

S vokalnog aspekta je vrlo siromašan i nalikuje na kombinaciju pokojnog Mladena iz Labaratorije i živuće legende Kebre iz Obojenog programa. Uglavnom koristi naracije i ponekad polumelodične arije, ali najvažnija je priča koju ima. O nekim zgodnim dešavanjima, policiji, Dylanu, Bowieu ("Ko je došo"), novom svjetskom poretku koji je užasan ("Kolektor mašina"), svjetskim vladarima koji sustavno smanjuju broj stanovništva zatrovanom gmo hranom ("15 D3"), različitim životnim svjetonazorima i depresijama ("Moj skriveni put", "Ovaj grad") i td. Mnoštvo tekstova je opaljeno satirom, groteskom i humorom, a jedan od najoriginalnijih stihova kojima je opisao vlastiti izraz je 'šta sam ti skrivio moj Bože da se rodim tu na Balkanu gdje ljudi razum i smisao za humor gledaju kao urođenu manu' ("Šta sam ti skrivio"). Ovdje će svatko pronaći gomile i gomile vlastitih aduta, a ja bih osobno izdvojio satiru o egzorcizmu "Emily", perverznu baladu "Merdevine ka nebu", basnu "Mušmula i ajkula", ambijentalni doom-rock "Napetost opustošenog tijela" sa stihom 'Obama je poštedio život ćurki, tako je milostiv i fin', izuzetno depresivnu "Palac gore", Dylanovski protestnu "Pojedinac je bitan" i sjajnu programatsku "Sanjao sam da sam budan" u kojoj se posve približio Damiru Avdiću.

Kroz nekoliko različitih tematskih prizmi od politike, morala, religije, socijalnog statusa, individualnih stavova, emocija do humoreski i zabave, što je za ne povjerovati, album nema nikakvih praznih hodova i niti jedne pjesme koja je tu samo radi popune prostora. Jedina je zamjerka šturost konstrukcija u kojima se niti jedna pjesma ne razvija, ali je pak s druge strane taj nedostatak nadomješten izuzetno dugačkom fabulom koja je sastavljena upravo od sitnih kolaža koji čine nevjerojatno opsežan glazbeno-lirski poduhvat.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/04/2011