Od sutra se vazduh plaća, kažu, neće biti skup. Nikad ne bih ja u London, nikad ne bih ja u Beč, ovdje imam svoju muku, ovdje imam jeftin kreč. Budimpešta-Mali Zvornik-Đoni Štulić-Dino Dvornik. Nikad ne bih ja u Brisel, nikad ne bih ja u Haag, anđeli su ovdje s nama, tamo sjedi crni vrag. Ja ne vidim nikoga, a postojim.

Treći album ovog genija iz Brčkog je do sada najkraće izdanje od 'samo' sat i četrdeset minuta vremena. I koliko mi se čini, ovo mu je do sada najkomičnije izdanje koje u uvodnim pjesmama vokalno podsjeti na onaj čuveni humor Peđe Vraneševića i Laboratorije Zvuka gledano iz prizme jedne teške mučeničke države kao što je BiH. On ne skriva svoje muslimanske korijene, šegači se sa primitivnom okolinom koja prati satelitske TV programe iz Kuvajta i pije američku coca-colu, dok im generali jebu žene...

Album ima 'samo' 37 pjesama u optimalnom opsegu od maksimalno 3 i pol minute, ponovno su poredane po abecedi, svedene su na ono osnovno skoro bez ikakvih refrena, tj. kad otpjeva ono što je mislio niti najmanje se ne trudi da nešto od toga ponavlja ili da napravi aranžman za neki hit. Pametan momak. Pravi alternativac, hardkoraš što bi se reklo. Osnovno, jasno i čisto. Direktno. Glazbeni stil mu je i dalje ostao minimalistički, isprepliće punk u uvodnoj "Ajkule protiv albatrosa", mnogo kasnije u "Noćas u gradu", noise-rock u "Dreambox resiveri" i mnogo lakših rock stilova, uglavnom vezanih uz klasične poveznice The Velvet Underground - The Fall- The Wire na različite načine. Ismijava se sa svime i svačime daleko bolje nego li na prethodna dva albuma te se otvoreno šegači s islamom, katolicizmom i pravoslavnošću, nema dlake na jeziku, gotovo da prezire samog sebe što je osuđen živjeti u takvoj sredini gdje je sve izokrenuto naopačke i gdje ne postoje nikakvi parametri, kriteriji i uvjeti za razvoj zdravog mozga.



Prvi dio albuma od 11 pjesama je odličan, a onda slijedi nekoliko ne baš jasnih tema u kojima se izražava veoma sofisticirano "Eva" (o Evi Braun), "Felix Lazo" (meni posve nejasna) i klavirska "Grlica i Prutić" (čudnovata fikcija nalik na Bowiea). "Havljačica" je snimljena uz gromoglasni odjek 'mi smo hodžini, hodža je naš' nekih lokalnih klinaca koji djeluju kao čobani (čuje se blejanje ovaca u pozadini), no ima vrlo zanimljiv i edukativan tekst. "Ima nas dobrih ima vas loših" glazbeno evocira miks Ryuichi Sakamota, David Bowiea, David Sylviana, post-rocka i The Cure, a tekst je mračan, ironičan, intelektualno uređen i elokventan. Ovo bi mogao biti jedan od potencijalnih gothic hitova. Još ima tu mračnih skladbi, o majko mila, ne bih vam htio otkrivati o čemu govori "Otac sina mezetio", ali naslov može mnogo toga reći. Teško je vjerovati da ima takvih bolesnih u mozak perverznjaka koji bi učinili nešto slično... Tu negdje počinje 'death' fabula albuma koja bi se mogla idealno uklopiti u brutalne sotonističke metal teme, no Dječak iz vode ostaje privržen svojem kratkom, jasnom i jezgrovitom new-wave izričaju koji glazbeno, moram priznati i nije nešto posebno interesantan, ali je tekstualno strahovito dojmljiv, realan/nadrealan, slikovit, katkad sofisticiran, metaforičan, ali u principu maštovit, dorečen i vrlo jasan.

A onda dolazi gotovo Goribor - naslovna tema "Ko ne misli" u tromom trip-hop/blues ritmu sa stihovima 'živimo u haosu, živimo u bijesu... ko ne misli nek se dobro zamisli, kad je tužan, na sunce nek pomisli'. Samo je šteta što je pjesma uobičajenih performansa Dječaka iz vode; na kraju je iskorišten vrlo snažan gitaristički krešendo koji odlazi u fade-out. S malo d'n'b ritmova poigrao se u još jednoj black/death temi "Kultura", pa se pozabavio teškom boljkom neuspješnog show-biza "Menađeri" ('drkam nogu, ajd ne seri'), odsvirao nekoliko poštenih Burzum black riffova u uvodu poslovne "Meso" i onda polako ušetao u klasične protestne pjesme o svemu i svačemu (i pokojnom Arafatu), dodirujući se i muškog, (pre)potentnog libida koji je neraskidivo vezan uz pojam ženskog međunožja (lagana pjesma "Obrij pičku sikirom").

Najbolji dio cijelog albuma je pjesma "Pao sam sam si u očima evropskih integracija", izuzetno moćnoj stoner-rock himni s tekstom

'nikad ne bih ja u London, nikad ne bih ja u Beč,

ovdje imam svoju muku, ovdje imam jeftin kreč.

Skender Vakuf-Donja Rača-mali Sidrant-polu brača.

Budimpešta-Mali Zvornik-Đoni Štulić-Dino Dvornik.

Nikad ne bih ja u Brisel, nikad ne bih ja u Haag,

anđeli su ovdje s nama, tamo sjedi crni vrag'.

Ovim stihovima prethodi interesantna lingvističko-fonetska igra češkog i madžarskog jezika kao podjebavanje Česima i Mađarima koji su se prodali zbog gluposti ('Harkanj, Šikloš, Pardubice, Horgoš, Mramor, Nahvioci'). U gotovo black-metal varijanti Edin skoro pa uriliče u pozadini

'narod opet za svog vraga lojalno je glaso,

pa će opet gladan kopat u kontenjer sreće

dok će vrazi opet krišom sudbinu nam krojit,
ti ćeš glasač opet pijan svoje suze prolit'.

I tu se uistinu nema šta dodati ili oduzimati. Ovo je jasno i čisto ko' suza o čemu zbori ovaj veliki i talentirani momak. Ima još nekoliko sjajnih pjesama poput balade "Plima kurca i oseka nosa" (sa strašnim refrenom 'ja ne vidim nikoga, a postojim'), doom-metal komada "Pomiluj ga" ('nije nužno pametan biti, ali nemoj biti lud/ nek te ima svuda, al da nemaš kud'), staccato elegije "Prvo evolucija", sarkastične "Sa mjeseca med", socijalne "Samo 7 dana" (o nogometašima)…

Naravno, kao i u slučaju prethodna dva albuma, Edin je sve odsvirao sam bez ičije pomoći dokazujući da je talent moguće realizirati kao samostalni d.i.y. umjetnik, a njegove lirsko-poetske bravure su brat-bratu u razini Štulića.

Stoga je ovaj album i više od čuvenih "Filigranskih pločnika" ili "Sunčane strane ulice". Ili od sjajnog 'službenog' debija Goribora iz 2007. godine. Pun je raznolikih pjesama u jednostavnim minimalističkim izvedbama, a svaka pjesma je direktno upućena nekome i nečemu poput Bob Dylana ili, nekad davno Billy Bragga koji se obračunavao sa politikom Margareth Tatcher.

Bosanci nikad nisu imali ovakvog autora, definitivno. Svaka čast Grahi, Andriji, SCH i Kleimoru, no ovaj momak je uistinu poseban. Strahovito produktivan, lirski nadahnut ovim užasom od života, nešto manje senzibilan na području glazbe (moglo je i bolje), no cjelokupni dojam kojeg ostavlja je apsolutna sloboda tumačenja ovog odvratnog svijeta bez ikakvih podilaženja zakonima tržišta. Mogao bi on napraviti nove himne poput "Balkan", "Dva dinara druže", "Milion", "Sjajne niti", "Discipline" ili "London calling", ali neće. On nije takav tip mainstream orijentiranog umjetnika kome će horde skandirati refrene.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 05/05/2013